Hadžifejzović: „Duška Jurišić, Naša stranka, nosilac liste za Skupštinu Kantona Sarajevo, zamjenica je državnog ministra za ljudska prava i izbjeglice. Taj ‘posao’ ona radi više od četrdeset godina: novinar – borac za ljude, napadnute, ugrožene, protjerane, manjine, djecu, žene, stare, borce, siročad… Od svoje dvadesete godine na Radiju Sarajevo 202, u ratu, novinar – borac s prve linije odbrane Sarajeva, urednica ‘Dnevnika’ državne televizije. Nakon rata – urednica FTV-a, autorica emisije ‘Pošteno’, koju je pošteno i odgovorno uređivala, pomoćnica direktora BHTV-a, direktorica Televizije Kantona Sarajevo… Diplomirani pravnik, magistar žurnalistike, predavač TV-novinarstva na FPN-u Sarajevo. Nagrađivana kao najbolji TV-menadžer, ali i kao žena borac – heroj od žena-boraca. Školovana u svom Sarajevu, educirana na CNN-u, stipendistica ‘Voice of America’ na Državnom univerzitetu New York i New Jersey. Ovu emisiju, ‘Centralni dnevnik’, na onoj televiziji BiH, uredili smo zajedno… Pa, ne znam koliko… stotina puta? Od Ajše i Fadila Memiševića, preko Ljeposave Petković do Lucije Mišić – branila je Duška ministrica ljude, povratnike, djecu, novinare, medije, ugrožene i manjine. Biti novinar-ministar, novinar u vlasti, novinar na izvoru državnih tajni i problema – to je za sistem, režim, vlastodršce, političare – užas. Novinar u vlasti je virus u tom organizmu. Prvi koji je obolio od tog Duška-virusa bio je Dodik. Tražio je njenu smjenu. Onda je on smijenjen, kažnjen, osuđen. No, i dalje, Dodik preko SIPA-e prijeti Duški i naručuje istrage protiv nje. I to baš sada – uoči izbora. Novinar u vlasti je opasan po vlast. Zato novinar mora biti u vlasti. Duška Jurišić, braneći ljude koji su na meti, postala je meta.
Dragan Mioković, nosilac liste Naše stranke za Federalni parlament koja obuhvata Novi Grad, Ilidžu, Trnovo, Hadžiće i BPK. Izborna jedinica 7.
U ovom mandatu bio je prvi čovjek Federalnog parlamenta, pa su ga zbog lapsusa u ovoj emisiji, za koji se izvinio – smijenili. Onoliko psovki, prijetnji, pokušaja rušenja države, pa niko kažnjen, ali lapsus se ne prašta. I on, kao i Duška, na meti onih drugih koji jesu i nisu u vlasti. Završio je Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, Krim-policija Stari Grad, krvni i seksualni delikti i zločini CSB Sarajevo, zamjenik komandanta bh. kontingenta u Istočnom Timoru, šef Ureda komesara MUP-a Sarajevo, analitičar, svjedok u Haagu protiv Karadžića i Mladića, svjedok u Haagu četiri puta… Ali, ali će vam uvijek reći da je on drot, žandar… Čudan izbor profesije za momka iz sarajevske čaršije. Otac veterinar, mama profesorica, on policajac.
‘Nikada ne bih stao pred Banju Luku’ – rekao je Mioković i onda kada se u ratu stalo pred Banju Luku, a i danas to govori.
Samo Dragan i još dvojica Srba su ostala u Stanici javne bezbjednosti uoči rata kada se MUP raspao.
‘Šta ću u Lukavicu, ja s čaršije…’
U ratu, uviđaji na mjestima najstrašnijih zločina. Stotine uviđaja nakon granatiranja i napada na Sarajevo. U ratu, spreman da pogine, čudo da nije, ostao bez oka. U miru – pobjeda, po meni najveća i najvažnija – kćerka – najbolji student Univerziteta Sarajevo i to onog dana kada je bio u ovom studiju i zaplakao. Da, nema jedno oko, ali plače na oba.”
Hadžifejzović: „Kako ste se vas dvoje upoznali?“
Jurišić: „Ja sam kao novinarka uvijek bila beskrajno ljuta na njega. Nije htio da mi kao prijatelj bude izvor koji će mi dati više informacija nego drugim novinarima.“
Mioković: „Dušku sam upoznao na omladinskoj radnoj akciji 1984. Učili smo se istinskim vrijednostima, načinu života za koji se isplati svoj založiti. Kada je puklo 1992., ja sam tad instinktivno stao u gard da branim život i familiju! U tom užasu čovjek brzo shvati da ne ubija svaki metak. Ostane ti vremena da ti dođu u misao te neke vrijednosti koje si učio, umotane u sumnju, ima li smisla da oni u ime moje rade ovo što su radili… Pomogli smo mi saborci, ali i Duška. To su stvari koje se ne zaboravljaju! Zato smo mi danas naši!“
Hadžifejzović: „Najteže je bilo biti Srbin u Sarajevu. Tvoj te gađa s brda, a tvoji, naši, sumnjaju što si ostao. Trebalo je to podnijeti…“
Jurišić: „To za mene nije muka. Trideset jednu godinu poslije agresije, pogotovo nakon sramne sahrane Ratka Mladića, osjećam nevjerovatan stid! To je težina s kojom liježete i ustajete. Nije samo stvar stida i sramote onoga što se prije nekoliko dana desilo u Srbiji, nego ono što zaista očekujem jeste da Evropa snažnije odgovori na rat koji je izgubila… a već sada je izgubila rat s fašističkom ideologijom! Evropa se pretvara u balkanizaciju. Ko god misli da može da ašikuje s fašistima, ponovit će mu se 1941. godina!“
Hadžifejzović: „Dragane, kažu da nisi otišao u četnike zato što si zakasnio! Sramne prozivke.“
Mioković: „Nas Miokovića u Sarajevu nema puno! Kad je Mladić govorio ‘tuci Velešiće, tamo nema puno srpskog življa’, dosta moje porodice je tamo živjelo. Ratko Mladić nije general. Ratko Mladić nije oficir! Ratko Mladić umro je kao osuđenik za najgoru kaznu koju čovječanstvo poznaje. To je činjenica koja će ostati dok je svijeta i vijeka!“
Cijeli intervju pogledajte na LINKU.