Hadžifejzović: „Ne postoji nijedna šira porodica – familija koja nema dijete sa autizmom. Ovaj šokantan podatak o masovnom, nevjerovatnom širenju – kao epidemiji, pandemiji autizma – saznali smo sinoć u ovoj emisiji od doktorica, ‘teta’ koje pomažu i roditeljima i djeci sa autizmom.
Sinoć smo čuli, nismo imali priliku da vidimo, da doktorice Gordana i Mirjana novim metodama mogu da otvore, mogu da prodru, dopru do djece sa autizmom – i to one djece koja ne mogu da govore.
Kako to rade – one znaju, ali kratak, laički opis izgleda ovako: doktorice preko tableta, preko posebne aplikacije, nauče djecu koja ne govore da pišu, na tastaturi ukucavaju svoje misli.
Sada pazite šta ćete vidjeti i čuti. Jedan dječak, prošle godine kada je imao deset godina i ne govori, polako i teško, slovo po slovo, sporo, dugo je ukucavao svoje misli, složio ih nekako kao tekst. Uz sve napore i probleme, dječaku se moralo pomagati – držati mu drhtavi zglob ruke dok kuca to što misli, a ne govori.
Kada je dječak ukucao svoje misli, svi su – a i vi ćete – ostali zapanjeni.
Ko od nas – vas uopšte može da drži tok dubokih misli, da satima ukucava slovo po slovo, a ne zaboravi šta je uopšte počeo da piše? Pokušajte, pa ćete dobiti odgovor.
Kada sam čitao taj tekst kasno sinoć, tekst jednog desetogodišnjeg dječaka sa autizmom koji ne može da govori, pomislio sam, čak siguran, da su ta djeca pametnija od svih nas. I da su ona sigurno u pravu ako oni nas gledaju onako kako mi njih – mi smo aut, van, mi smo sa potrebama… Oni, ta zlatna djeca, znaju nešto – možda sve – o čemu mi pojma nemamo.
Ako ne mislite tako, pogledajte šta je napisalo dijete od deset godina koje ne govori, autistično, teško komunikativno, zatvoreno, u svom svijetu.
Pa zaspite mirno. Svaki čovjek je svijet za sebe.“