Hadžifejzović: “Šta nama, na ovoj televiziji, bude jedina satisfakcija? Kada vidimo i kada se desi da nakon naših priloga i gostiju to novinarstvo ima svrhu, smisao, efekt, rezultat, gledaocima korist… Ima li većeg zadovoljstva, radosti, kao kada vidimo da su roditelji djece iz naše zemlje, one s autizmom, nakon naše emisije našli mjesto gdje se njihova djeca mogu oporaviti, progovoriti, napraviti neki pomak, pokret…? Zato, opet, zbog te djece, ugošćavamo doktorice Gordanu Zečević i Marijanu Tomanić. ‘Tete’ – tako ih zovu ta djeca, ali i ti roditelji. Nakon njihovog prvog gostovanja (s njima u studiju bila je i Mersiha Galijatović, majka Nadala Galijatovića, a bio je i taj zlatni dječak), dosta djece iz BiH odvedeno je na preglede i terapije u Beograd. Bilo je pravih malih čuda s tom djecom. Autizam je teško definisati. ‘Složen neurorazvojni poremećaj’ – kaže umjetna inteligencija. Čitav spektar stanja, što znači da nijedno dijete nema iste simptome… Problem je u tome što ovakve djece ima sve više i više. Zašto sve više i više ima djece s autizmom? Ratovi se vode zbog ovog pitanja. Tačan uzrok nauka nije otkrila. Zna se da nije samo jedan faktor. Kombinacija genetike, utjecaja okoliša, starosti roditelja, infekcija trudnice, izloženosti lijekovima i toksinima, otrovima… Nauka odlučno odbacuje tvrdnju da su krive vakcine, a svi koji nisu naučnici tvrde suprotno.“
Gordana Zečević, master logoped i surdoaudiolog, te Marijana Tomanić, bile su gošće “Centralnog dnevnika”.
Hadžifejzović: „Je li istina da je djece s autizmom sve više?“
Tomanić: „Broj djece s autizmom konstantno raste. Ne postoji niti jedna familija da ne nema dijete sa autizmom. Razlog je način života.“
Zečević: „U svakoj grupi u vrtićima imate minimalno po jedno do dvoje djece s autizmom; to postaje ozbiljna populacija ljudi. Ljudi s autizmom zaslužuju priliku… okolina ih ne smije odbijati. Ubija im se samopouzdanje. Osjećanja i misli su tu. Oni znaju šta žele, ali tijelo ga ne sluša.“
Hadžifejzović: „Zbog čega su ta djeca takva, šta su uzroci?“
Tomanić: „Hemija, hrana, vakcine – sve to zajedno utječe. Ako porodica ima jedno dijete sa autizmom, veća je vjerovatnoća da će i naredno dijete biti rođeno sa autizmom. Majka u sebi ima jajne ćelije: od ishrane, cijelog života majke ali i starosti oca može utjecati na to kakvo će se dijete roditi!“
Hadžifejzović: “Vakcine?”
Zečević: „Mi koji smo stariji nismo ni primili MMR vakcinu jer nije ni postojala. Tek od 1982. je postala obavezna. Broj osoba s autizmom rapidno raste, ne kod nas, nego u svijetu. Nekad dijete nema feedback na roditelja i tu počinje izvor frustacije za obje strane.“
Hadžifejzović: „Šta kad roditelji neće da prihvate dijagnozu?“
Tomanić: „Autizam je kao neka smrtna presuda kada je roditelji saznaju za dijagnozu. Roditelji misle da su izgubili dijete u trenutku kada saznaju da im dijete ima autizam. Roditelji budu izgubljeni.”
Hadzifejzović: „Šta je prvo što roditelji kažu kada dođu s djetetom na pregled?“
Zečević: „Mi educiramo roditelje kako da se pravilno povežu s djecom. Roditelji se mnogo trude, ali efekt bude takav da kad djeca završe škole i fakultete više ne postoje, jer ih društvo ne prihvata. Djeci nisu date prilike.“
Hadžifejzović: „Koliko i kako se to može popraviti?“
Tomanić: „Djecu ne treba tretirati kao bebe. Moramo razmišljati o odraslom dobu djece još dok su mala. Veliki broj odraslih osoba nisu naučeni kako funkcioniše odnos sa drugim ljudima. Sa njima je moguće raditi. Osobe sa autizmom također uče cijeli život. Danas se govori o visokofunkcionalnim osoba sa autizmom kada je riječ o suicidu!“
Zečević: „Mi imamo ozbiljnu odgovornost da se samoubistvo ne dešava. Ne mogu da se snađu, da nađu svoje mjesto u društvu… Imaju sve što imamo i mi, ali ipak su odbijeni. Imamo djecu s autizmom koja imaju umjetničku dušu u sebi i pišu fantastične tekstove. Ljubav i povjerenje je jedini put do njih. ‘Znam da možeš i ja sam tu da ti pomognem.’ To je poruka koja njima treba.“
Cijelo gostovanje pogledajte na LINKU.