Prije godinu dana sjećam se kao da je bilo jučer radio sam kad je došla vijest da je umro Kobe Bryant. Mislim da je to prvi put u mom životu da me istinski pogodila smrt nekog koga ne poznajem, ko mi je toliko dalek. Kobe je bio oduvijek prisutan motiv u mom životu, od momenta kad sam zavolio košarku pratio sam Shaqa i Kobeja, ovog drugog nikad nisam volio ali od tog momenta je bio neizbježno – tu.
Evo me malo više od godinu kasnije, opet radim u istoj kancelariji, samo je ovaj put umro Đole. Umro je Đorđe Balašević. I eto ga drugi put da me smrt potpunog stranca pogodi. Samo, ovaj …. Đole nije stranac. Nisam ja znao Balaševića, nisam imao tu čast u svom kratkom životu da ga upoznam, ali Đole je podijelio s nama cijeli svoj život kroz svoje pjesme i knjige, osjetio sam njegove emocije i neko takav ne može biti stranac.
Ipak nije bilo vazda tako. Kobe je igrao košarku na drugom kraju svijeta i duže sam znao za njega nego za nekog kantautora iz Novog Sada. Veći je bio dio mog života Bryant jer svaki put kad bi bacao papirić u kantu morao sam povikati Kobee! A Balašević? Pojma nisam imao da panonski mornar postoji.
A onda sam čuo devedesete! Bio sam mali, u osnovnoj školi, nisam bio pretjerani fan muzike, slušao sam šta god je mama slušala. A onda, moj djed je imao srčani udar, morao je biti hitno operisan u Zagrebu, kad je preživio i oporavio se bio je toliko sretan da je odlučio da počasti pola familije, a ja sam tom prilikom pazario svoju prvu liniju. Jedna od prvih kaseta koju sam stavio u nju, je bila mamina kaseta Balaševog albuma i na njemu pjesma Devedesete. Pojma ja nisam imao koliko je to velika pjesma, i koliko je bitna, nisam je ni razumio, ali malom Benji je bilo super kako Balaš psuje u pjesmi, pa sam s njim urlao MA JEBITE SE DEVEDESETE.
Poslije toga nije dugo trebalo da otkrijem neke druge bisere, kojj su bili smješni i interesantni malom dječaku poput “Kristifore crni sine”, “Sve je otišlo u Honduras”, “Soliter”, “Moja draga sad je u Japanu”… Nisu to bili njegovi najveći hitovi, ali meni u to vrijeme su bili najdraži biseri.
Kako sam stario tako sam i širio svoje muzičke ukuse. Postalo mi je bitno šta je u tekstu, i opet ko bi drugi pomogao nego Balaš. Panonski mornar mi je stalno poklanjao nove pjesme, kad sam se prvi put zaljubio Balašević je svirao, kad sam prvi put patio – svirala je nedostaje mi naša ljubav, nedostaješ mi ti kakva si bila. Đole mi je pomogao da prebolim i da naučim, ne znam jesam li pola njegovih lekcija shvatio a još manje naučio ali pjesme ostaju kao vječni predmeti životne škole.
U srednjoj školi sam prvi put pročitao njegove knjige, već sam znao da jednog dana želim da pišem, a njegov stil je bio ono što sam želio da savladam. Oduvijek sam čitajući tražio autore koji su pisali iskreno, nije mi bila bitna tema ni riječi ni pridjevi, samo mi je bilo bitno da sam osjećao autorovu iskrenost. Eh, teško je naći nekog iskrenijeg od “večno nasmejanog dečaka”. Počeo sam ga kopirati i upijati sve što sam mogao, sve čega sam se dohvatio. Kupio sam “Jedan od onih života” u tri različita izdanja jer sam se nadao da ću u svakom otkriti nešto novo.
Kad sam prvi put mislio da sam zaljubljen ono pravo pravo, kad su mi sve Đoletove pjesme zvučale kao biografske i kad sam se u svakoj pronalazio, to je bilo s jednom djevojkom koja je također obožavala Đoleta i s kojom sam išao na njegov koncert.
Đole je tri put video Maršala, a ja sam tri put vidio njega.
Na tom prvom koncertu Balaša u Zetri bilo je barem 5 hiljada ljudi više nego što je trebalo, nije se moglo disati, bilo je vruće i zagušljivo, a meni je bila jedna od najljepših noći u životu. Moj najdraži pjevač i moja simpatija su bili dovoljni za magičnu noć.
Poslije toga još dva koncerta, dvije još nevjerovatnije noći. Drugi koncert je bio opet u Sarajevu i opet u Zetri, ovaj put još bolji. Tu noć i taj koncert nikada neću zaboraviti, Đole je rekao da je mislio da nakon 90tih nikada više neće morati pjevati tu pjesmu, ali da misli da političare treba podsjetiti na neke stvari a onda je s punom Zetrom zapjevao “Da rata ne bude”. Emocija koja je ispunila dvoranu u tim trenucima je bila nešto neopisivo, oči su mi bile pune suza i mislim da neću to zaboraviti do kraja svog života.
Isto tako se sjećam da kad sam to prepričavao mami, taj za mene nenadmašni trenutak, da mi je ona rekla: e sine zamisli kako je bilo kad je došao u Tuzlu krajem devedesetih i otpjevao isto, dok su rane još bile svježe. Koliko god čudno, a možda i bolesno zvučalo bio sam ljubomoran na mamu jer je bila tu i iskusila tu magiju.
Treći put kad sam vidio Đoleta bilo je u neku ruku najposebnije. Došao je Đole u moj grad, da održi koncert 200 metara od mjesta na kojem sam odrastao – na 200 metara od mog cijelog djetinjstva. Kad je pjevao u Sarajevu “Da rata ne bude” oči su suzile, kada je u Tuzli pjevao “Neki novi klinci” suze su tekle u potocima. Shvatio sam tada da sam uz Đoleta negdje usput i ja odrastao, a da 200 metara dalje neki novi klinci stvaraju nove uspomene.
Tri put sam vidio Balaševića, proveo na stotine sati slušajući ga, i samo bih volio da sam mu mogao reći hvala!
Hvala što je bio uz mene moje cijelo odrastanje, kroz najljepše i najteže trenutke, ali možda najviše hvala što mi je pokazao da ima ljudi kojima sve ove naše balkanske gluposti nisu bitne, da ima ljudi koji vole bez obzira na sve. Da je svejedno da li pričamo ekavicu, ikavicu ili ijekavicu, sve dok se razumijemo – eh na tome mu Hvala.