Almir Bašović, rođen 1971. godine u Sarajevu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje predaje kao vanredni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost i informacijske znanosti. Sudjelovao je u priređivanju zbornika Drama i vrijeme (Sarajevo, 2010) i Život, narativ sjećanje: prof. dr. Nirman Moranjak-Bamburać (Sarajevo, 2017). Objavio je stručne knjige o drami i pozorištu pod nazivom Čehov i prostor (Novi Sad, 2008; slovensko izdanje: Ljubljana, 2013) i Maske dramskog subjekta (Sarajevo/Zagreb, 2015) te knjigu studija Kalemi i biljezi (Zagreb, 2020).
Autor je pet pozorišnih komada objavljenih u knjizi Četiri i po drame (Sarajevo, 2018). Drame su mu prevođene na desetak jezika, a izvođene su u Sarajevu, Zenici, Beču, Brnu, Beogradu, Tuzli i Skoplju. Za svoj pedagoški i naučni rad na ASU Sarajevo dobio je nagradu Dr. Razija Lagumdžija. Drama Priviđenja iz srebrenog vijeka je u izboru Evropske teatarske konvencije (ETC) uvrštena među 120 najboljih suvremenih evropskih komada, a na Festivalu bh drame u Zenici, 2004. godine, proglašena je za najbolji izvedeni dramski tekst. Za knjigu Četiri i po drame dobio je nagradu Kočićevo pero. Član je Društva pisaca i P. E. N. centra u BiH. Uređuje književni časopis Život.
„Kreketanje“ je komad iz zbirke „Četiri i po drame“ i u martu je premijerno prikazan u Narodnom pozorištu u Tuzli. Zašto je baš „Kreketanje“ izabrano za postavku u tom pozorištu?
-„Kreketanje“ je komad pisan po Aristofanovim „Žabama“, u njemu je jedan od glavnih likova suflerka Izzy, koja je jednim dijelom pravljena po stvarnoj suflerki iz Tuzlanskog pozorišta, Izeti Devedžić. Kada sam pregovarao s tadašnjim direktorom Arminom Ćatićem o postavljanju nekog mog komada u Tuzli, ja sam, naravno, odmah rekao kako bih volio da to bude „Kreketanje“, i to zbog činjenice što komad o pozorištu itekako ima smisla raditi u našem najstarijem pozorištu. Jako mi je drago što je ovako ispalo. Aleš Kurt je naš najpozorišniji reditelj, a sa ekipom sjajnih madih glumaca i izvrsnih saradnika, uspio je napraviti ono što „Kreketanje“ suštinski jeste, a to je posveta lijepoj i prokletoj umjetnosti teatra. Predstava je u regiji dobila sjajne kritike, drago mi je što neki građani Tuzle više puta idu gledati izvedbe, a vrhunac se ogleda u činjenici da će Narodno pozorište iz Tuzle prvi put u svojoj bogatoj historiji s ovom predstavom ići na Sterijno Pozorje, gdje će igrati u međunarodnoj selekciji Krugovi. Siguran sam da će nakon početne zbunjenosti zbog velikog uspjeha, predstava i na repertoaru i generalno u pozorištu u kojem je nastala dobiti mjesto kakvo zaslužuje, a da će ne samo u pozorištu nego i u gradu direktor Mirza Ćatibušić biti prepoznat kao osoba koja odbija pristati na to da je Tuzla predgrađe Zagreba ili Virovitice, jer „Kreketanje“ je dokaz da se, uz malo truda i strasti, u tom gradu mogu praviti i regionalno i evropski relevantne predstave.
Mnogo je bilo kritičkih osvrta na Vašu knjigu. U vezi s dramom „Sarajevo Feeling“ kritičari su iznosili vlastito i njima blisko viđenje Vašeg rada. No, šta ste Vi zapravo htjeli da kažete ovom dramom?
-„Sarajevo Feeling“ je moja najemotivnija drama, jer se jednim dijelom zasniva na mojoj biografiji, na stvarnim događajima. To je pokušaj da obnovim jedno vrijeme krajem 80-ih i početkom 90-ih u Sarajevu. Jednim dijelom je pisana na osnovu pisama koja sam dobivao od ljudi iz Sarajeva i kasarni širom zemlje dok sam služio JNA, od septembra 1990. do septembra 1991. godine. Drama zapravo govori o jednoj generaciji koja je ratom gotovo izbrisana. Jako mi je drago da će i ta drama ove godine imati praizvedbu. Naime, crnogorska redateljka Lidija Dedović bi na jesen to trebala raditi u SARTR-u i ja se iskreno nadam da korona više neće pomjerati rokove, jer je predstava trebala izaći prošle godine. Drago mi je što će to režirati upravo Lidija, i to iz više razloga. Prvi je to što se radi o sjajnoj redateljki koja nije pristala na provincijska zatvaranja pozorišnih sredina. Drugi razlog je to što Lidija Dedović nije iz Sarajeva, pa bi ona iz drame mogla izvući neki opći duh, opću atmosferu pred raspad izvjesnih društvenih vrijednosti, jer to je komad koji završava padanjem prvih granata na Sarajevo, u aprilu 1992, a te granate su najavile ono što mi danas živimo.
Jesu li radnici iz Vaše branše dovoljno cijenjeni u BiH, što se naslanja na činjenicu da su i Vaše drame puno više izvođene u inostranstvu nego kod nas?
-Nažaost, nisu. Jer kod nas većinu funkcija po pozorištima kontroliše politika, ili možda, tačnije, politikanstvo. Tako da ti ljudi nemaju odgovornost za repertoare, za odnos prema domaćoj drami i radije igramo loše crnogorske ili tekstove iz Hrvatske nego bosanske autore. Treba vidjeti kako izgledaju repertoari u drugim sredinama, ne moramo otići daleko. U susjednim državama se repertoari prave tako da njihov temelj jeste domaća dramska književnost. Kod nas, i kad se pojavi neki dramski pisac ili neka dobra drama, uradi se sve da se to skloni, da se na to zaboravi. Nažalost, to je možda povezano i sa funkcijom dramaturga koja bi trebala biti važna za pravljenje repertoara. Šokirao sam se zbog činjenice da, naprimjer, u tuzlanskom Narodnom pozorištu već 15-ak godina nema zaposlenog dramaturga. Mogu misliti šta bi bilo, recimo, s čovjekom koji bi predložio da se u Berliner Ansamblu ukine radno mjesto na kojem je radio Bertolt Brecht. Taj čovjek ne bi bio samo linčovan u javnosti, nego bi možda bio poslan i na medicinsko promatranje. U Tuzli je najnormalnije da na mjestu na kojem je radio Ahmed Muradbegović nema nikoga. I mi smo zapravo jedna pseudokultura po tome što zaista neke stvari olako prihvatamo, a u pozorištu je društvena stvarnost najvidljivija. Kemal Bašić, recimo, sjajan mladi nezaposleni dramaturg, koji je uradio odličan posao i na „Kreketanju“ i na nekoliko drugih vrlo uspješnih predstava u Tuzlanskom pozorištu, jeste čovjek koji se valjda tjera u Njemačku, pa da se tamo bauštelom liječi od kompetentnosti i viška strasti prema pozorištu. Sve su to nekakve stvari za koje svi mi iz pozorišta snosimo dio odgovornosti. Ako na ovu činjenicu o odnosu prema domaćem dramskom tekstu dodamo jednu čudnu naviku reditelja da u pozorištu više vole raditi romane nego drame, onda je jasno da stanje što se tiče dramskih pisaca u BiH nije baš najbolje moguće.
Koja nagrada je najbliža poruci koju širite svojim djelima?
-Uvijek je drago čovjeku kada dobije neku nagradu, jer to znači da su vas kolege čitale, da kažu: „Drago mi je što te ima“. Kod nas je običaj praviti se da nema drugih ljudi koji se bave istom profesijom kao i mi. Teško mi je izdvojiti jednu nagradu, ali, ipak, recimo da je „Kočićevo pero“ za „Četiri i po drame“ meni lično važna nagrada jer su je dobili neki ljudi od kojih sam učio zanat pisanja. A nagradi daju vrijednost imena koja su je prije vas dobila.
Šta (ili ko) iz privatnog života najviše utjecao na Vaše stvaralaštvo?
-Imam dosta prijatelja koji su me spremni trpiti. U mojim godinama jeste velika sreća ako čovjek sačuva nekoliko ljudi za koje zna da ga neće iznevjeriti i da će mu, ako nešto u životu pogrešno krene raditi, reći da je to pogrešno. Ja sam im na tome zaista zahvalan. I meni, kao i svakom drugom čovjeku, okvir za egzistenciju čini porodica, jer mi htjeli-ne htjeli u društvenom smislu jesmo prije svega članovi svoje porodice. Tako da imam, eto, i prijatelje i porodicu koji me podržavaju, pogotovo u onim trenucima kad mi ne ide pisanje, kad sam pomalo i histeričan i nervozan i ters i sve ostalo što s tim ide.
Možemo li danas, kada vlada digitalizacija života, razmišljati o budućnosti koju možemo nazvati opasnom, a to je budućnost bez knjiga i živih predstava?
-Ja sam sa puno ushićenja ali i puno tuge gledao „Kreketanje“ u režiji Aleša Kurta, upravo zbog toga što je ta predstava osvijestila koliko ljudski susret ne može ništa zamijeniti. I Aleš je sjajno pročitao taj komad jer mu je dodao neka značenja koja sa sobom donosi ova tzv. nova normalnost, a zapravo nenormalnost. Ta predstava mi je bila itekako važna upravo zbog toga što sam vidio reakcije ljudi, u kojoj mjeri su ljudi željni pozorišta. To je jedina umjetnost koja živi od direktnog susreta publike i umjetnika, a to je nešto nezamjenjivo. Budućnost bez knjige ne može se ni zamisliti. Ovo je ne znam ni ja koji put po redu da se ‘kraj knjige’ oglašava na velika zvona, a ljudi su se upravo tokom pandemije, čini mi se, još više vratili i knjizi i čitanju i toj vrsti otmjene samoće.
Da li je javnost, prema Vašem mišljenju, dovoljno obaviještena o kulturnim događajima poput promocija knjiga i predstava? Filmovi se reklamiraju i na društvenim mrežama i na TV-u, a pomenuti događaji ostaju u sjeni. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
-Mislim da tu uvijek dijelom snose odgovornost i sami izdavači ili pozorišta. Naprosto morate ponuditi ljudima barem elementarnu informaciju o nekom događaju da bi ljudi na taj događaj došli. S druge strane, imate promocije na kojima ljudi pokazuju vlastitu, prečesto navodnu, pamet umjesto da razgovaraju sa publikom koja tu dođe. Imate pozorišne predstave sa kojih ljudi izlaze zbunjeni ili sa žaljenjem što su potrošili nekoliko sati svog života. Stvari treba diferencirati, ali u svakom slučaju prečesto mi se učini da kod nas u tom smislu nema odgovornosti ljudi koji organiziraju događaje, a pogotovo nema svijesti kod pojedinih medija koji zapravo elementarne informacije o kulturnim događajima ili sakrivaju ili selektiraju na neki način koji meni iskreno nije baš najjasniji. Ne znam je li, naprimjer, normalno da neki mediji dosljedno odbijaju objaviti bilo kakvu informaciju o Pozorišnim igrama u Jajcu kao našem najstarijem pozorišnom festivalu. Valjda im nije zanimljivo jer se tamo ljudi ne pobiju usred predstave, ili barem nakon nje.
Koja je razlika između studenata prije i danas? Kojim se temama okretali tada, a kojim danas? Jesu li studenti i dalje posvećeni kao i prije drami, pisanju, glumi ili ih je sve manje?
-Moram priznati da je Bolonja kao ideja donijela jednu redukciju znanja. Ne samo kod nas, nego svugdje u svijetu. Studenti su ranije imali više problema da dođu do pojedinih knjiga, ali su ih radije čitali i, čini mi se, više poštovali. Naravno, ne možemo pobjeći od te činjenice da je generalno atmosfera u svijetu na izvjestan način antiprosvjetiteljska, da se nudi zamjena za stvarno znanje, a to su kratke, često neprovjerene informacije, ali se ti mladi ljudi ne mogu posmatrati izvan opšteg konteksta, opšteg duha vremena. Mada, u svakoj generaciji, naravno, imam sreću raditi i sa nekoliko ljudi koji znaju zašto su upisali studij koji su upisali, jer to je jedno od pitanja na koje im niko drugi ne može odgovoriti. Ako nekoga morate uvjeravati da ima smisla što je upisao Odsjek za dramaturgiju ili Odsjek za komparativnu književnost, onda je taj neko, bojim se, promašen slučaj. Čovjeku je uvijek važno imati zaista prave sugovornike na nastavi, kako se to ne bi pretvorilo u bacanje znanja kao riže po studentima. Onda oni tu rižu vrate na ispitu i svi sretni i zadovoljni… Nikada nisam vjerovao u taj tip nastave. Uvijek mi je puno draže da studenti budu aktivni, jer nastava je malo više njihova nego moja.
Koje savremene autore čitate? 5 knjiga koje biste preporučili?
-Od savremenih autora jako volim Iliju Trojanowa. Nedavno je Naser Šečerović preveo njegovu knjigu „Iza bijega“. Mislim da je to sjajna knjiga, i to ne samo o izbjeglicama, nego o fenomenu nedostatka ukorijenjenosti u evropskoj kulturi, a koji se najviše ogleda upravo u jeziku i u činjenici da postoje ljudi koji nigdje nisu kod kuće.
Preporučio bih također trilogiju Dževada Karahasana o Omaru Hajamu „Što pepeo priča“. Mislim da je to jedno od najvažnijih djela ikad napisanih na našem jeziku ili našim jezicima, jer je tako majstorski napisano i čita se u jednom dahu. A pritom, pokazuje da zapravo dijelimo ona pitanja koja su bila jednako aktuelna u 12. stoljeću kao i danas.
Treći autor je Asmir Kujović . Ja mislim da njegova zbirka „Nestorov pehar“ spada u jednu od najvažnijih zbirki poezije ikad kod nas napisanih, prosto iz razloga što Kujović ima poseban talenat, što ne bježi od tzv. savremenog svijeta i što ne bježi od susreta istočnjačkih i zapadnjačkih poetika.
Preporučio bih isto tako uvijek iznova čitanje Čehova, jer to je jedan od zadnjih velikih klasika evropske književnosti. Njegovi likovi su nam tako bliski da možemo u njima prepoznati svoje situacije, dileme. Ali je Čehov bio toliko velik pisac da je to uvijek znao iznijeti sa dozom humora. Dakle, ako se naučimo smijati njegovim likovima, možda ćemo se naučiti smijati i samima sebi u životu i sve te situacije koje proživljavamo uzeti sa jednom dozom fine ironije.
Peta knjiga neka bude „Grozdanin kikot“ Hamze Hume. Mislim da je ta knjiga kod nas jako zapostavljena, a da spada u jednu od onih rijetkih knjiga koje u našoj književnosti njeguju neku vrstu ekstatičnog pripovijedanja. Dakle, ne onog velikog, historijskog koje se bavi nekim ogromnim događajima nego pokazuje u kojoj mjeri je svaki čovjek mikrokosmos, u kojoj mjeri smo zaboravili na naše kontakte s prirodom. A i ova pandemija nas na čudan način upozorava da čovjek nije biće koje postoji izvan okvira prirode.
Vaša poruka mladim piscima, umjetnicima i glumcima?
-Jedina poruka koju im ja mogu dati jeste da pokušaju istrajati u svojoj profesiji. Profesija je nešto sveto. Da ne padaju na one fazone kako postoji neka štaka izvan profesije, ili nešto važnije od nje. Onog momenta kada pristanemo na to da je nešto važnije od pisanja, bilo to pitanje trenutka, ili tzv. društvenog angažmana, pitanje nečega što je suštinski izvan samog zanata, tog momenta smo na krivom putu. Ja znam da mladi ljudi očekuju neku vrstu priznanja za ono što rade i prečesto vidim u kojoj mjeri olako povjeruju da je ono čime se bave manje važno. Mi, osim svoje profesije, nemamo gotovo ništa. Imam već dovoljno godina da mogu reći kako ne poznajem nijednog čovjeka koji u svojoj profesiji nije realiziran, a da je pritom sretan. Mislim da to jeste ono što traje čitav život. Mislim da je to ono čega se svi moramo držati, da je to nekakav temelj i naše egzistencije i naše etike.