Klasičnu listu za procjenu psihopatije razvio je 1980. godine profesor Robert Hare, koji se i danas smatra jednim od najznačajnijih stručnjaka u toj oblasti. Dvadeset osobina, koje se kreću od patološkog laganja do nedostatka empatije, prvobitno su utvrđene na osnovu istraživanja zatvorske populacije, piše Guardian.
Takav pristup imao je svoje prednosti jer Hare nije samo raspolagao velikim uzorkom ljudi s izraženim psihopatskim ponašanjem nego je intervjue i samoprocjene mogao upoređivati s podacima prikupljenim o pojedincima, čime su se mogle utvrditi nedosljednosti.
Međutim, Hare je znao da je takav pristup ograničen. Još 1976. godine naveo je da nije poznato u kojoj se mjeri rezultati mogu primijeniti na psihopate koji nisu u zatvoru, uključujući žene.
„Istraživanje društveno uspješnih psihopata je prijeko potrebno“, zaključio je.
Čak i decenijama kasnije, početkom 2000-ih, kada je Hare želio istraživati psihopatske osobine u politici, ponovo je morao posegnuti za zatvorskom populacijom, proučavajući Pinochetove saradnike u čileanskim zatvorima.
Istraživanje visokofunkcionalnih osoba s izraženim psihopatskim osobinama, koje nikada ne budu uhvaćene ili možda uopće ne pribjegavaju kriminalu, pokazalo se mnogo težim. Jedan od razloga je to što upitnici zasnovani na samoprocjeni imaju ozbiljna ograničenja kod osoba sklonih manipulaciji i laganju.
Dr. Karen Mitchell iskustvo u proučavanju visokofunkcionalnih predatorskih ličnosti nije stekla prvenstveno kroz forenzičku psihologiju nego kroz poslovne studije.
Do kraja 2010-ih iza sebe je imala oko 30 godina rada kao konsultantica na velikim promjenama u korporativnoj kulturi. Njen posao uglavnom je bio povezan s organizacijama koje su prolazile kroz ozbiljne krize.
Posmatrajući probleme na radnim mjestima koji su proizlazili iz ponašanja pojedinaca s predatorskim osobinama, počela je istraživati slične obrasce i u drugim područjima – od seksualnog zlostavljanja djece u religijskim institucijama i prisilne kontrole u trgovini ljudima do nasilja u porodici i terorizma.
Mitchell smatra da se različite discipline često bave sličnim tipovima ponašanja, ali koriste potpuno različite nazive.
Među njima su „maligni narcis“, „mračna trijada“, „psihopata“, „prisilni kontrolor“, „primarni psihopata“, „grandiozni narcis“, „korporativni psihopata“, „makijavelista“, „mračna tetrada“, „prikriveni narcis“ i „toksični vođa“.
Prema njenoj teoriji, mnoge od tih osobina mogu pripadati širem fenomenu koji naziva Mračna ličnost ili Uporna predatorska ličnost.
Mitchell je započela doktorat, objavljen 2024. godine, tokom kojeg je intervjuirala ljude koji su se profesionalno susretali s upornim predatorskim ličnostima.
Među sagovornicima su bili stručnjaci iz ljudskih resursa, socijalnog rada, porodičnih sudova, FBI-ja i drugih agencija za provođenje zakona, crkveni lideri i akademici iz različitih oblasti.
Njena metoda bila je kvalitativna, a neki zaključci direktno se razlikuju od klasičnih definicija psihopatije koje veliki značaj pridaju impulsivnosti.
Mitchell smatra da je jedan od razloga to što su starije definicije velikim dijelom nastale na osnovu zatvorske populacije i da ih nije uvijek moguće direktno primijeniti na sofisticirano ponašanje visokofunkcionalnih ljudi u poslovnom ili društvenom okruženju.
Posebno su zanimljiva svjedočenja stručnjaka koje je intervjuirala.
Ljudi iz potpuno različitih oblasti opisivali su veoma slična iskustva. Na pitanje jesu li se ikada plašili osobe s izraženim predatorskim osobinama, neki su govorili da strahuju za vlastitu karijeru ili da očekuju osvetu.
Važno je da to nisu bile žrtve u klasičnom smislu nego iskusni profesionalci koji su se takvim osobama bavili u okviru svog posla.
Jedan forenzički stručnjak opisao je koliko je ljudima koji se s takvim ponašanjem ne susreću profesionalno teško povjerovati u razmjere štete koju pojedinci mogu namjerno nanositi drugima.
Na osnovu petogodišnjeg istraživanja Mitchell je napravila model od 20 osobina raspoređenih u četiri grupe te 25 taktika koje bi mogle pomoći u prepoznavanju visokofunkcionalnog, upornog predatorskog tipa ličnosti.
Prva grupa uključuje potrebu za kontrolom, grandiozan osjećaj vlastite važnosti, snažnu negativnu reakciju na izazov, osvetoljubivost i odbijanje kompromisa.
Druga obuhvata predatorsko ili eksploatacijsko ponašanje, sadizam i okrutnost, slabo poštivanje zakona, dogovora te društvenih i moralnih kodeksa, nepoštivanje granica u seksualnim odnosima i nerazumna očekivanja od drugih.
Treća grupa odnosi se na odnos prema istini. Takve osobe, prema Mitchell, njeguju fasadu normalnosti, prilagođavaju se poput kameleona, mogu biti nepoštene, lukave i manipulativne te nerado prihvataju odgovornost za negativne posljedice svojih postupaka.
Četvrta grupa odnosi se na njihov emocionalni život. Mitchell navodi glumljene emocije, nedostatak empatije i kajanja, sebičnost i izrazitu drskost.
Essi Viding, profesorica razvojne psihopatologije na Univerzitetskom koledžu u Londonu, jedna je od vodećih stručnjakinja u klasičnim istraživanjima ovog područja.
„Često mislim o ovim pojedincima kao da imaju ‘grupu’ od samo jednog čovjeka“, kaže Viding.
Objašnjava da ljudi kao društvena bića uglavnom sarađuju, brinu jedni o drugima i čine altruistična djela. Međutim, kroz historiju su postojali i pojedinci koji su upravo tu spremnost drugih na saradnju i povjerenje iskorištavali u vlastitu korist.
Viding se posebno fokusira na osobine zbog kojih je društvu izuzetno teško zaštititi se od predatorskog ponašanja. Svi znamo da ljudi lažu, ali instinktivno vjerujemo da možemo prepoznati kada nam neko ne govori istinu.
„Ove osobe gotovo nas lišavaju sposobnosti da prepoznamo znakove opasnosti dok ne bude prekasno“, kaže Viding.
Objašnjava da većina ljudi pokazuje nelagodu kada bude uhvaćena u laži jer brine o vlastitoj reputaciji. Kod ovakvih osoba, međutim, ta reakcija može izostati.
Viding napominje da to nije formalno testirano, ali pretpostavlja da takvi pojedinci upravo zbog izrazitog samopouzdanja i odsustva nervoze mogu lakše zadobiti povjerenje drugih.
Poziva se i na istraživanje objavljeno 2019. godine u časopisu Journal of Personality Disorders, koje je razvilo ideju da osobine koje se inače rijetko pojavljuju zajedno – poput izrazitog samopouzdanja i potpune neistinitosti – kod ovakvih ličnosti mogu biti povezane.
Upravo zbog toga, kaže Viding, takvi ljudi „često mogu nanijeti mnogo štete prije nego što ih iko uhvati“.
Posljedice takvog ponašanja mogu biti još izraženije izvan zatvorskog sistema. Mitchell kaže da se u svom radu drži podalje od politike, ali da se obrasci koje je identificirala mogu prepoznati i u javnom životu.
Autor teksta navodi da se s izrazom „mračna trijada“ prvi put susreo u vrijeme kada je Donald Trump prvi put izabran za predsjednika SAD-a.
Ideju o „patokratiji“, odnosno sistemu u kojem vlast mogu preuzeti osobe s izraženim psihopatskim osobinama, razvio je poljski psiholog Andrew Łobaczewski.
Njegove ideje nisu stekle širu prihvaćenost. Prema riječima urednika i blogera Harrisona Koehlija, izdavači iz oblasti psihologije smatrali su ih previše političkim, dok su ih politički izdavači smatrali previše psihološkim.
U psihijatriji i psihologiji danas se posebno oprezno pristupa pripisivanju poremećaja ličnosti javnim ličnostima.
„Jedna od opasnosti uvođenja psihologije u politiku jeste to što je vrlo lako da bilo ko, iz bilo koje političke perspektive, pogleda svoje političke protivnike ili rivale i kaže: ‘U redu, svi su oni psihopate'“, kaže Koehli.
Tu je i takozvano Goldwaterovo pravilo, prema kojem psihijatri ne bi trebali dijagnosticirati javne ličnosti koje nisu lično pregledali.
Viding, međutim, smatra da insistiranje na samoj dijagnozi možda i nije najvažnije.
„Ne morate ih dijagnosticirati. Postoji skup osobina ličnosti i možete prepoznati pojedince s tim osobinama. Ako je neko na političkoj poziciji moći, to možete vidjeti kroz njegovo ponašanje, a većina ljudi sasvim je sposobna procijeniti šta to znači“, navodi Viding.
Jedna od taktika koju je Łobaczewski prepoznao jeste otvoreno i uvjerljivo izgovaranje velikih laži.
Koehli objašnjava da je riječ o lažima toliko velikim i apsurdnim da ljudi teško mogu odmah prihvatiti da su potpuna neistina, pa pokušavaju pronaći neku „zlatnu sredinu“ između izrečene tvrdnje i stvarnosti.
Prema toj teoriji, upravo je zbunjivanje ljudi jedan od ciljeva takvog ponašanja. Jedni će pokušavati pronaći kompromis između laži i činjenica, drugi će joj se otvoreno suprotstaviti, dok će se treći s vremenom prilagoditi novoj stvarnosti u kojoj je laganje postalo gotovo uobičajeno.
Na međuljudskom nivou takvo ponašanje može biti još zbunjujuće. Predator može optuživati žrtvu upravo za ono što je sam učinio ili koristiti riječi i argumente same žrtve protiv nje.
U oblasti porodičnog nasilja za takav obrazac koristi se izraz DARVO – poricanje, napad te zamjena uloga žrtve i počinioca.
Slične posljedice mogu se javiti i na radnom mjestu, posebno kada ljudi sa strane povjeruju u verziju događaja osobe koja manipulira situacijom.
Mitchell navodi primjer iz jednog intervjua u kojem su ljudi bili uvjereni da je predatorska osoba zapravo žrtva, dok je prava žrtva predstavljena kao problematična osoba. Takva situacija, prema njenim riječima, može imati razorne posljedice po privatni i profesionalni život žrtve.
Prema Mitchell, što su ove osobine izraženije, veća može biti i šteta koju takvi pojedinci nanose drugima.
Kao primjer navodi osobu koja je u velikoj katoličkoj biskupiji bila zadužena za slučajeve seksualnog zlostavljanja djece. Uprkos upozorenjima o pojedinim počiniocima, nailazila je na nevjericu ljudi koji nisu mogli povezati ozbiljne optužbe s dojmom da je riječ o „finom čovjeku“.
Na radnom mjestu takva nevjerica također može imati veoma ozbiljne posljedice. Ljudi često teško prihvataju mogućnost da neko drugome svjesno i namjerno nanosi štetu, posebno ako osoba koja to čini ostavlja dojam uspješnosti, normalnosti i pouzdanosti.
Mitchell upravo probleme na radnom mjestu, uključujući teške posljedice dugotrajnog psihičkog pritiska, navodi kao jedan od razloga zbog kojih je započela svoje istraživanje.
U tekstu se podsjeća i na presudu u Francuskoj iz 2019. godine, u kojoj je utvrđeno da je sistemsko maltretiranje na radnom mjestu u kompaniji France Télécom doprinijelo stvaranju radne kulture povezane s nizom samoubistava, pokušaja samoubistava i slučajeva teške depresije među zaposlenima.
U Hareovom dugogodišnjem istraživanju bivših saradnika Augusta Pinocheta utvrđeno je da su visoki oficiri pokazivali veoma izražene psihopatske karakteristike, posebno nedostatak empatije prema drugima, navodi Viding.
Mitchell zaključuje da je ključno naučiti prepoznavati upozoravajuće znakove takvih obrazaca ponašanja.
„Milioni ljudi su povrijeđeni jer nismo znali prepoznati crvene zastavice, pa ih moramo jasno istaknuti i naučiti ljude da budu oprezni“, poručuje Mitchell.
Viding dolazi do sličnog zaključka.
„Kako ovo istraživanje radim više od 20 godina, sve više mislim da zaista moramo bolje razumjeti kako možemo zaštititi ljude od viktimizacije. Jer, na osnovu literature i onoga malo što znam o evolucijskoj i međukulturalnoj psihologiji, vrlo je malo vjerovatno da ćemo iskorijeniti ove osobine“, zaključuje Viding.