“Obećao sam sinu da, ako Bosna pobijedi u Velsu, idemo u Bosnu. I obećanje se ne krši.“
Tako počinje priča Mirsada, Bosanca iz Chicaga, koja se u samo nekoliko dana pretvorila u jedno od onih iskustava koje nadilazi sport i ostaje za cijeli život.
Utakmicu protiv Velsa gledao je u bosanskom baru, zajedno sa sinom i puncom, u atmosferi u kojoj se svaka sekunda osjećala. Nervozu opisuje kroz fizičku bol – pritisak u prsima, težinu u stomaku, izlazak napolje da dođe do zraka dok Bosna gubi 1:0 i propušta šanse. A onda 86. minuta i gol Edina Džeke za 1:1, trenutak u kojem se sve mijenja. Nakon penala i prolaska, emocije pucaju.
„Aidan grli dedu. Gledam kako njih dvojica plaču, zaplakah i ja.“
Odluka je donesena odmah – ide u Bosnu sa sinom. Supruga kupuje avionske karte i rezerviše hotel, a on ulazi u noć bez sna, pokušavajući na sve načine doći do ulaznica za utakmicu. Pozivi, poruke, kontakti – od prijatelja i poznanika do ljudi iz sporta i medija – ali odgovor je svuda isti: karata nema.
Ipak, odlučuje krenuti bez sigurnosti, oslanjajući se na nadu da će se nešto promijeniti.
Dolazak u Bosnu ne donosi olakšanje, nego novu neizvjesnost. Pojavljuju se informacije da se na stadion neće moći ući ako karta ne glasi na ime osobe koja ulazi, što dodatno komplikuje situaciju jer je u međuvremenu uspio nabaviti karte čija validnost postaje upitna. Različite informacije, provjere i pozivi samo povećavaju nervozu, dok se vrijeme neumoljivo približava početku utakmice.
Preokret dolazi neočekivano, gotovo filmski. U hotelskom lobiju prilazi ljudima koje je prepoznao i iskreno im govori kroz šta prolazi. Nije stigao ni završiti rečenicu, a dobija odgovor koji mijenja sve – dvije zvanične karte, bez uslova.
U tom trenutku, kaže, prvi put osjeća mir.
U Zenici zatim svjedoči historiji. Bosna i Hercegovina pobjeđuje Italiju i izbori plasman na Svjetsko prvenstvo, a otac i sin, koji su krenuli na put bez garancije da će uopšte ući na stadion, postaju dio noći koju će pamtiti cijeli život.
Ali ono što slijedi daje ovoj priči pravu težinu.
Na povratku, sasvim slučajno, susreću reprezentativce Bosne i Hercegovine. Bez najave i bez plana, put koji je počeo jednim obećanjem završava susretom sa onima zbog kojih su sve i pokrenuli.
„Nas dvojica smo najsretniji ljudi na svijetu. Ovo je neka Božija poruka“, kaže Mirsad.
Njegove objave u kojima je podijelio ovo iskustvo izazvale su veliku pažnju:
Ipak, ova priča ima i dublju dimenziju. Mirsad je u ratu izgubio dva brata i preživio logore Omarska i Manjača, iskustvo koje, kako kaže, ostavlja trajne rane, ali i jasnu životnu perspektivu.
„Moja duša je ranjena, ali čista.“
Zato njegov završetak ove priče ne govori o fudbalu, nego o ljudima.
„Ovo posvećujem svim nevinim žrtvama i logorašima Bosne i Hercegovine, bez obzira kojoj vjeri su pripadali. Jer svi smo od krvi i mesa i svakoga boli isto.“
U tome i jeste snaga ove priče – u činjenici da jedno obećanje, jedno putovanje i jedan susret mogu podsjetiti na ono što je najvažnije.
Da, uprkos svemu, ostanemo ljudi.
Mirsad je zajedno sa sinom gostovao i u emisiji Face TV Specijal: