Morgan Frimen (Morgan Freeman) važi za jednog od najcjenjenijih holivudskih glumaca, ali ni njegova višedecenijska karijera nije prošla bez uloga kojima nije bio zadovoljan. Jedna od njih bila je i Šekspirov „Otelo“, koju je prihvatio u periodu kada mu je novac bio neophodan za život.
Frimen je veliki filmski uspjeh ostvario tek u kasnim četrdesetim godinama, iako je glumačku karijeru započeo mnogo ranije. Debitovao je 1964. godine u mjuziklu „Hello, Dolly!“, a iste godine pojavio se i u filmu „The Pawnbroker“.
Nakon što je 1977. godine završeno emitovanje dječije emisije „The Electric Company“, u kojoj je proveo šest godina i snimio više od 700 epizoda, našao se u teškoj profesionalnoj situaciji. Nije uspijevao dobiti nove angažmane, zbog čega se ponovo okrenuo pozorištu.
Godine 1983. dobio je glavnu ulogu u predstavi „Otelo“, koja se izvodila u Teksasu. Prihvatio ju je u trenutku kada mu je bilo teško podmiriti čak i osnovne životne troškove.
U razgovoru za „The Times“ prisjetio se koliko je tada bio zabrinut zbog finansijske situacije. Razmišljao je o tome kako da pronađe drugi način da plati kiriju, dok je stanodavcu morao objašnjavati zbog čega novac kasni.
Iako mu je angažman bio neophodan, Frimen nije imao dobro mišljenje o vlastitoj glumi u ovoj predstavi.
“Bio sam užasan. Jedna od najgorih stvari koje sam ikada uradio, ali bio je to posao”, priznao je glumac.
Nezadovoljstvo ovom ulogom nije nestalo ni godinama kasnije. U više navrata kritikovao je svoje tumačenje Šekspirovog junaka, a 2001. godine pojavile su se informacije da bi mogao ponovo zaigrati Otela, ovoga puta u produkciji povezanoj s Kraljevskom šekspirovskom kompanijom.
Do realizacije tog projekta ipak nije došlo.
Uloga u filmu „Street Smart“ iz 1987. godine donijela mu je prvu nominaciju za Oscara i označila prekretnicu u karijeri.
Kasnije su uslijedile nominacije za filmove „Driving Miss Daisy“ i „Bjekstvo iz Šošenka“, kao i saradnje s velikim imenima filmske industrije.
Frimenova priča otkriva i manje poznatu stranu holivudske slave – čak i glumci koji će kasnije postati filmske legende ponekad prihvataju poslove ne zbog umjetničkog izazova, već zbog sasvim obične potrebe da plate račune.