Niko nije ni slutio da bismo na ekranima mogli ponovo gledati sjajni dvojac – Harrisona Forda i Helen Mirren i to, ni manje ni više, u TV-seriji 1923. Megapopularni spin-off Yellowstonea je ove godine zaludio sve gledatelje, a svi s nestrpljenjem očekujemo produbljivanje ove historijske priče – isprepletene „običnošću“ ljudskih svakodnevnica.
Producent Taylor Sheridan ponovo je bacio novo svjetlo na zapadnu historiju, učinivši je bližom, ali i na ličnom planu u mnogočemu razuđenijom… To nam je nedostajalo – to smo i čekali!
1923 – megapopularni spin-off iz epicentra “historijskih potresa”
Nestabilni vremenski hronotopi uvijek su dobro zaleđe, a to znaju svi koji vole dobre priče. Yellowstone, serija koja je izašla 2018. godine, donijela je očaravajuće vjerodostojan prikaz „krvave historije“ i borbe s izazovima – toliko ozbiljnim da je ljudski život bio prodat u bescjenje… Kevin Costner, još jedan holivudski A-listaš, kazao je da nije računao na toliki uspjeh. Sheridan očigledno jeste, pa smo dobili dva spin-offa: 1883 i 1923.
Scenarist, inače inspirisan pričama autora Cormaca McCarhtyja, Tonija Morrisona i Larryja McMurtryja, serijom 1923 pružio nam je novi pogled na ustaljene verzije historijskih interpretacija. Ovo je sjajna neovesternska dramska priča, umnogome drugačija od uobičajenih vestern filmova ili serija u kojima se i priča i glumci „pokoravaju“ i održavaju „zastarjelost“ svih formi – počevši od dijaloških do scenskih.
Vrijeme koje jedu skakavci
1923 vodi nas na ranč Duttonovih, a supružnici Jacob i Cara u historijskom su epicentru pohlepe, ponosa i časti. Sve se odvija na marginama Velike depresije i prohibicije… Da bi priča bila interesantnija i da bismo neopaženo bili uvedeni u kulminaciju radnje – traje i suša ogromnih razmjera, koja je glavni uzrok vlastodržačkih i težačkih sukoba…
Ekranizacijom nismo pošteđeni krvi, suza, znoja i „lakoće na obaraču“… Čak je i uvodni monolog to potvrdio: Duttonovi nisu pošteđeni „nijednog pakla koji je donijela Velika depresija“. Borba između moćnika i „običnog čovjeka“ navući će gnjev koji ne prolazi, jer svima nam je dobro poznata ona da sit gladnom ne vjeruje.
Groblje živih ljudi… ili zašto je trava tamo zelenija
Prva polovina XX stoljeća obilježila je teška stradanja. Siromaštvo, bolesti, ratovi, traume… pošasti su koje su potonje iznjedrile „labavu infrastrukturu“, onu koja je na „staklenim nogama“, i to u nekoliko segmenata. Tek nekoliko godina nakon četverogodišnjeg Prvog svjetskog rata postali smo svjesni pustoši: imovine, ljudi… ponajviše ljudi. Ali kako nesreća nikad ne dolazi sama, pakao prestankom vatre i/ili međusobnog ubijanja ne nestaje, jer se na posljedice uvijek može računati.
Sjajni Sheridan je sve to uzeo u obzir u 1923, praveći šestogodišnju uvertiru u period Velike depresije – u ono nesretno doba kad su sve svjetske ekonomije doživjele nevjerovatne slomove i deflacije. Kako surovost životnog zbivanja ne poznaje granice, Sheridan je ponudio i pitanje i rješenje sjajne „serijske križaljke“: Zašto ljudi ne poznaju granice, a životinje još manje?
Smještajući dramsku radnju negdje na „sredinu“ događaja koji su bili i koje tek predstoje, dobijamo uvid u nekoliko individualnih životnih priča i sve imaju historijsku primjesu. Možda je zaista historia magistra vitae, ali nije baš uvijek previše predvidiva. To nam poručuje i 1923.