Nije tabu da djeca spavaju u krevetu s roditeljima, ali se mnogi roditelji plaše da time čine grešku u vaspitanju. Dječiji ljekar iz Švicarske, Oskar Jeni, objašnjava koje su zabrinutosti opravdane, a koje su samo zastarjeli mitovi.
Dok se prije dvadesetak godina smatralo da je zajedničko spavanje neuspjeh u vaspitanju, danas se pristup promijenio. Oskar Jeni, šef Odjeljenja za razvojnu pedijatriju u Dječijoj bolnici u Cirihu, ističe da ako dijete traži sigurnost u roditeljskom krevetu, treba mu je i pružiti.
1. Dijete nikada neće naučiti da spava samo
Djeca koja spavaju s roditeljima obično nešto kasnije nauče samoregulaciju emocija i samostalno uspavljivanje. “To ne znači da neće naučiti, već će im trebati malo više vremena jer rjeđe vježbaju da se sami umire”, objašnjava Jeni.
2. Rizik od iznenadne smrti novorođenčeta (SIDS)
Statistički, ovaj rizik je veći kod zajedničkog spavanja, zbog čega mnoga pedijatrijska društva to ne preporučuju u dojenačkom dobu. Ipak, Jeni naglašava da su dokazi o većem riziku uglavnom povezani s roditeljima koji puše ili konzumiraju alkohol i droge.
3. Strah da ćete prignječiti dijete
Ovaj rizik postoji kod malih beba ako je krevet uzak ili je roditelj pod dejstvom lijekova ili alkohola. Važno je da dušek nije previše mekan, a pokrivač pretežak. Jeni ističe: “Najbolje mjesto za bebu ostaje poseban krevetić u roditeljskoj sobi.”
4. Gubitak kvaliteta sna roditelja
Realnost je često takva da dijete nemirno spava, što roditelje ostavlja iscrpljenim. Jedno od rješenja je postavljanje dušeka pored roditeljskog kreveta, koji se postepeno seli u dječiju sobu dok se dijete ne osamostali.
Kada je vrijeme za osamostaljivanje?
Prema Jeniju, svako dijete dođe do tačke, najkasnije u pubertetu, kada više ne želi da spava u roditeljskom krevetu. Do tada, potreba za blizinom noću je sasvim prirodna i ne treba je stigmatizovati.