Vi ste, gospodine, javna ličnost, često vas vidim na televiziji, rekao je ležerno maser svom klijentu u salonu za masažu u zagrebačkom Domu sportova 30. juni 2009. godine.
Da, odgovorio je ovaj, misleći da maser nema na umu ništa posebno, samo činjenicu da, eto, provjerava, masira li doista poznatu javnu osobu – kako bi se sutra mogao hvaliti prijateljima, ili šta već. No maser je imao na umu nešto sasvim drugo. “Sigurno će vas onda, nastavio je ritmično masirajući leđa gostu, zanimati nešto što će se sutra dogoditi”. – A to je – pitao je čovjek na masažnom stolu, reda radi.
A to je da će premijer Sanader sutra dati ostavku… Stvar je zvučala bizarno. Zašto bi Sanader, čvrsto u sedlu, sutra davao ostavku? Kako to da maser u Domu sportova može znati nešto takvo? Niko u Hrvatskoj, ili skoro niko, nije imao na umu takvu mogućnost.
Vlada nije bila u krizi premda su pregovori o članstvu u EU zapeli zbog slovenskih ucjena Piranskim zaljevom, a unutarnja je situacija bila poslovično “složena”. Sanader je izgledao kao “željezni kancelar”, moćan i zdrav, pa se maserova tvrdnja činila u najmanju ruku šašavom.
Nešto prije toga, jedan je ministar u Sanaderovoj vladi, u američkoj ambasadi, od ambasadora čuo pitijsko proročanstvo. “Znate, u demokratijama nije ništa neobično ako premijer da ostavku, ako se prvi čovjek povuče”. Izrekao je to na zagonetan način.
Nije rekao da će se Sanader povući. Tačno deset godina od šoka nije rekao da će to biti brzo. No, ministra je zagolicao tajanstveni smisao ovoga, ničim izazvanog, iskaza. Ubrzo je o njemu prestao razmišljati. A onda je pukla bomba.
Prvoga jula 2009, godine, prije tačno jednog desetljeća, Ivo Sanader šokirao je javnost objavom neočekivane, čudne i neobrazložene demisije. Bila je to svjetska vijest. Zbog ličnih razloga dajem ostavku na mjesto premijera i predsjednika stranke, rekao je Sanader.
Neću se kandidovati za predsjednika RH i povlačim se iz politike – rekao je zabezeknutim novinarima na presici održanoj točno u podne prije deset godina. Sedam članova obitelji Sanader živjelo je, šezdesetih godina prošlog stoljeća, u četrdeset kvadrata potleušice u splitskom predgrađu.
Na vrhuncu moći Ivo Sanader, tridesetak godina poslije, živjet će u luksuznoj rezidencijalnoj vili u srcu Zagreba, a samo je prostor Mirjanine teretane veći od doma u kojemu je proveo djetinjstvo. Ivo Sanader, osramoćen, kriminaliziran, središnji je lik drame u kojoj je Hrvatska operušana do kože, oštećena za osamdesetak milijardi kuna, što je iznos ravan proračunu koji je zatekao kad je 2004. preuzeo vlast…
Ko je čovjek koji je odrastao kao Oliver Twist, vladao Hrvatskom šest godina, da bi bio uhapšen na štajerskoj autocesti i priveden u zatvor poput najobičnijeg prijestupnika?
“Teško možete i zamisliti bijedu iz koje je on potekao”, rekao je jednom Denis Kuljiš, koautor knjige “Čovjek koji je pokušao ukrasti Hrvatsku”. A gdje se mogao roditi takav halapljivi karakter, vječno željan novca, moći i statusnih simbola?
Premijer koji je, prema izračunu Kuljiša i Dražena Rajkovića, drugog autora knjige, Hrvatsku na razne načine oštetio za 80 milijardi kuna (kad je preuzeo vlast, 2004., toliko je iznosio cijeli državni proračun!), kolekcionar najskupljih satova na svijetu, vlasnik milionskih umjetničkih zbirki, formirao se kao ličnost u splitskoj faveli, u okolici teretne luke, provodeći djetinjstvo uglavnom na rubu gladi. Ivo Sanader morao je postati hrvatski Gordon Gekko, nezajažljivi antijunak iz filma “Wall Street”, borac koji uvijek želi više, brže, jače, beskrupuloznije, kako bi svladao prizore krajnjeg poniženja koji su ga do polovice života pritiskali poput noćne more.
“Možete misliti koje je to poniženje bilo, imati kuću u Splitu a biti prinuđen na internat, gdje su vam društvo, prema tamošnjim kriterijima – tek polusvijet kojega u Splitu od prezira može spasiti samo dragi Bog ili vrhunski uspjeh, a ni to ne sasvim pouzdano… Tu se morate visoko izdići, inače ste otpisani kao dio nekog boljeg društva”.
Sanader se uzdigao. Na vrhuncu moći stvorio je fascinantan arhipelag paralelnih ustanova, preko kojih je imao kontrolu nad svime što je htio. Vladao je investicijama, proračunom, medijima. Prema nekim svjedočenjima, koristio se metodama koje doista ne priliče politici, čak ni ovakvoj kakva je naša.
Suradnike je tretirao kao mušice, čak i najjače. “Vladao je željeznom rukom u svilenoj rukavici”, priznat će kasnije Šeks. Izolirao je gotovo sve džepove otpora. Europa ga je obožavala. Nakon nepopularnog i svojeglavog Tuđmana, Sanader je bio tretiran kao prosvjetitelj, možda prosvijećeni apsolutist, moderni hrvatski faraon, pa ga nitko nije puno propitivao, kao ni sustav koji je gradio – a koji se kasnije pokazao kao “hobotnica”.
Sedmero članova obitelji Sanader živjelo je u jednoj potleušici, u prostoru od 40 kvadrata. Tu se mučno odrasta, a život je prepun neugodnih iskušenja. “Otac je bio soboslikar, alkoholičar, koji je šezdesetih otišao u Njemačku i nije se vraćao. Stric je bio oficir JNA u Tivtu. Otac je, kao mali čovjek, bio kompleksaš. On nema nikakve sličnosti s Ivom.
I zaselak je dobio ime Mali Sanaderi jer su svi bili niski. Majka mu je pravi dinarski tip, na nju je nalik. Sanadera je majka morala dati u crkveni internat jer nisu imali uvjeta za normalan život.
“To je strašno poniženje.
Takva je sudbina zadesila svu djecu. Ona je razgovarala lično sa splitskim biskupom kako bi joj pomogao u odgoju djece. Znate kako je njemu bilo živjeti u internatu s ovima sa sela? On se uopće nije družio s njima, nije uopće htio razgovarati.”,
Sanader je u tim uvjetima razvio sposobnost snalaženja pod velikim pritiscima. Društvo su mu činili i neki poznati ljudi. U istom sjemeništu bio je kasniji legendarni pobjednik kvizova Radoslav Dodig, dvostruki pobjednik Kviskoteke, don Anđelo Kaćunko, Augustin Bašić.
Sanader je već tada u svemu htio biti najbolji, uvijek je želio biti nadmoćan. Kaćunka je impresionirao kao nogometaš, a poslije je govorio da je oduvijek bio uvjeren da će od Sanadera biti nešto veliko. Sanader je nakon gimnazije otišao studirati u Rim, ali je, nakon dvije godine studija, odustao. Čim se iz Rima vratio u Split, spetljao se s Mirjanom i otišao živjeti kod njezinih roditelja.
Danas ih zna cijela Hrvatska. U Splitu je radio u Logosu, izdavačkoj kući koju je izdavanje goleme kolekcije Marxovih djela dovelo do propasti, pa je tadašnji urednik morao odstupiti, što je Sanadera diglo jednu stepenicu više. Čim se uspio, počeo je raditi neku knjigu Anatolija Kudrjavceva, splitskog teatrologa, i odmah je za nju naručio originalne radove hrvatskih slikara. Izdao je i “Razvratna i filozofska pisma dviju časnih sestara” u kojima se tematizira seksualna veza predstojnice samostana s dječakom Etienneom.
Uopće, kao izdavač Sanader nije bio konzervativan, ali, na njegovu žalost, nije bio ni uspješan. Ta orijentacija nije bila ništa komercijalnija od prethodne, pa je poduzeće preuzeo neki autsajder, akviziter, koji je izdao knjigu o mornarskim čvorovima i odmah Logos digao na noge. Kako je znao francuski i njemački, Sanader je nakon Logosa neko vrijeme radio u poslovnici Dalmacijaturista na Rivi, kao turistički radnik.
Kako diploma postaje doktorat
Osamdesetih je, pak, majstorski zavaljao Predraga Matvejevića, šefa sveučilišne komisije za nostrifikacije. Matvejeviću je rekao da je ljevičar, pa mu je komisija bila blagonaklonija nego što bi trebala, i austrijsku je diplomu prevela u hrvatski doktorat. (Obmane mu nisu bile strane.
Pa na Rivi je obmanuo birače vatrenim nacionalističkim govorom koji svi tako dobro pamtimo!) Iz splitskog je Logosa zapalio bez riječi objašnjenja, pa su se Matvejević i Duško Čizmić Marović čudom čudili kad su, čekajući Sanadera da promovira neku knjigu, u sobi našli samo cedulju s porukom “Otišao sam…”
Sanader se, prema riječima autora knjige, u Austriji okušao kao biznismen, ali to nije išlo. Radio je kao dopisnik Sportskih novosti na zimskoj Olimpijadi 1976. u Innsbrucku, pa kao posrednik u trgovini erotskim fotografijama Mayer Pressa. Te je materijale otkupljivao zagrebački dvotjednik Start, no nije mogao mnogo zaraditi. Kuljiš je tvrdio da je godišnji ugovor Starta i Mayer Pressa vrijedio 3000 dolara pa Sanaderova provizija nije mogla biti velika.
No Sanader je u Austriji upoznao neke važne ljude, bliske Jörgu Haideru, što će se u vremenima hrvatske tranzicije pokazati jako važnim. Sanader se iz Austrije vratio bez dinara. Stanovali su blizu teretne luke, u krajnjoj bijedi. Svi su ih u Splitu znali kao romantičan, siromašan par. To se kasnije dosta promijenilo…
Šarmantan je i dobar dio svoje energije posvetio je tome da zavodi ljude, ali ga je krasio snažan narcizam. Jedan bivši ministar vanjskih poslova tvrdi da je Sanader, kao pomoćnik ministra na Zrinjevcu, prolazeći kroz hodnike na svakom mjestu gdje je postojalo ogledalo, zastajao i gledao vlastiti lik. To je strašno iritiralo Tuđmana, koji je povrh svega mislio da je Sanader lijen. Ipak, politički je nastradao kao žrtva Pašalićeve urote. Uostalom, da je bio realističan, Sanader nikada ne bi došao na ideju da državu može voditi preko mobitela, oslanjajući se samo na snagu vlastitog autoriteta.
No, materijala koji bi ga uvjerio u vlastitu božanstvenost bilo je napretek. Na vrhuncu moći opisivali su ga kao “političkog kolosa”, čovjeka koji je “dosegnuo hrvatski Olimp”, i koji je “istinski politički pobjednik”. Kad je otišao, mnogi su bili uvjereni da će se brzo vratiti, pa su ga uspoređivali s Bobbyjem Fischerom, šahovskim genijem, velemajstorom koji se povukao kad je bio najveći.
“Ivo Sanader je istinski državnik i neprijeporni autoritet.
Nije to bio zato što je upravljao čeličnom rukom i što je rezao prste svakome tko misli drugačije, nego je jednostavno imao takav autoritet”, rekla je Jadranka Kosor. Andrija Hebrang nazivao ga je “moralnim strojovođom” dok je najžešću usporedbu izrekao silno konzervativni psihijatar dr. Vladimir Gruden, koji je Sanadera usporedio s Kristom: “Samo se nije dao razapeti”…
Krivom politikom Ivo Sanader cijelu je zemlju doveo u tešku situaciju jer je u dva njegova mandata (2004.-2009.) Hrvatska oštećena za 80-ak milijardi kuna. Ta je šteta jedva usporediva s ičim u hrvatskoj historiji, imamo li na umu mirnodopska razdoblja. Za Sanaderova mandata (2003.-2009) Hrvatska se zadužila za 20,9 milijardi eura pa se ukupni dug zemlje u njegovu mandatu popeo na 40,8 milijardi eura, što je tek nešto manje od godišnjeg BDP-a. Politički kolos iz Dugobaba stvorio je, kako se pokazalo, sistem za isisavanje novca čiju preciznost nadmašuje možda jedino njegova širina. Pljačka nije bila samo bezočna, bila je i sveobuhvatna.
“Procjenjujemo da se pet do deset posto ukupno pričinjene štete ‘oplemenilo’ na privatnim računima. To se može usporediti sa slučajem Fimi-Medije, gdje je iz javnih tvrtki isisano 143 miliona kuna, da bi do Sanadera u crnim torbama došlo ‘samo’ 28 miliona kuna”. Preduvjet sistema koji je izgradio bila je zapravo neograničena eskalacija troškova.
U sistem je – objašnjavaju – ugrađeno “pumpanje” troškova kako bi se svi u lancu korupcije, od vrha do dna, mogli nesmetano ugraditi s dobrim zaradama.”
Na taj način svi su mirni, vlada zakon šutnje, neproglašena, ali djelotvorna omerta, jer svi su namireni, i svi su sudionici, svako tu jasno vidi svoj interes. To je stara formula IMT, poznata iz trenerskog žargona kad se razgovara o transferima nogometaša:
“Imal’ mene tute”…
Funkcionirala je savršenije nego ikad prije. S vremenom su se uspostavila četiri modela isisavanja novca. Izigravana su pravila javne nabave, pogodovalo se u privatizacijama, novac je izravno izvlačen iz javnog sektora, špekuliralo se s građevinskim zemljištem. To je cijeli sustav, a kontrolirala ga je “hobotnica”.
Prve su afere počele već 2004. godine “Počinje gradnja Kalmetine četverotračne brze ceste za spoj Zadra na autocestu. Ako pogledamo kronološki, prvi dolazi slučaj Bechtel, u srpnju 2004., u koji su upetljani on i Miomir Žužul, bivši ministar vanjskih poslova.
U januaru 2005. dolazi afera kamioni. Potom slijede Brodosplit, Liburnija, afera Verona, prodaja Plive pod nerazjašnjenim okolnostima. Prvi Sanaderov mandat nije, dakle, kako se često čuje, bio dobar. U cestogradnji je, u tom razdoblju, zamračeno između 9 i 12 milijardi kuna. Kilometar autoceste poskupio je nekoliko puta. Primjer koji plastično ilustrira funkcioniranje sustava jest firma Skladgradnje braće Žužul.
Do izbijanja afere za nju su znali samo specijalisti. Skladgradnja je 2003. godine, zadnje Račanove, imala prihode od 15 miliona kuna. Već dogodine (prva Sanaderova godina), oni rastu na 48 miliona, dogodine na 111 miliona, pa 193, pa 250, da bi zadnje cjelovite godine Sanaderove ere dosegli 525 miliona kuna! Čudne tvrtke čudnog imena U žarištu korupcije bile su male, prijateljske, široj javnosti potpuno nepoznate tvrtke koje su očito bile pod kontrolom. Taj je model proširen i u nezamislive sfere, poput arheoloških iskapanja…
Lično je, s vremena na vrijeme, Sanader priređivao ritualne lovove na sitne ribe, poput dužnosnika u Fondu za privatizaciju (afera Maestro), kako bi stvorio kulisu borbe protiv korupcije. Istovremeno je na čelna mjesta važnih resora, poput policije, stavljao ljude poput Ivice Kirina.
Tek sada se vide predumišljaji koji su stajali iza tih čudnih kadrovskih odabira. To što oni nisu imali smisla za nas ili za zdrav razum, ne znači da nisu imali smisla uopće. Oni su, naime, Sanadera trebali učiniti svemogućim arbitrom zaštićenim od kaznenog progona, istraga, pa čak i puke kritike.
I da se financijski oligarsi s Wall Streeta nisu preračunali pa gurnuli svijet u recesiju, pa izazvali krizu i u Europi i bankama koje su nas financirale, pitanje je bi li Ivo Sanader ikada dao ostavku. Moguće je da bi i danas bio premijer i sve bi funkcioniralo kao nekad.. U HDZ-u su došli do zaključka da je Sanader imao pripremljen plan za povratak.
