Nije mogla nigdje bez pratnje, zabranjen joj je ulazak u određene kvartove i stalno je bila uplašena. „Osjećala sam se kao da više ne živim u Švedskoj. U glavi sam se osjećala kao da ne živim u Švedskoj, nego da živim u Iraku ili nešto slično”, kaže 25-godišnja pjesnikinja, koja nikada nije bila član bande, ali je izgubila najstarijeg brata i bliskog prijatelja u nasilju koje je zahvatilo njenu zemlju.
Na kraju, psihički danak zbog dugogišnjeg života u centru švedskih bandi i njen strah i beznađe usred eskalacije situacije, kako u njenoj zajednici u stokholmskom predgrađu Tensta, tako i kod kuće sa svojom porodicom, bio je prevelik. Više nije mogla da radi i njen život se počeo ubrzano rasplitati. Počela je pušiti kanabis, prestala se brinuti za sebe, postala je nasilna i izgubila osjećaj za granice.
„Sve je u životu postalo besmisleno“, kaže ona. „Osjećala sam se kao da toliko mrzim život da sam mogao da stanem nasred trga i kažem: ‘Ubijte me, molim vas. Preklinjem vas, ubijte me. Zato što ne mogu da nastavim, ne mogu da nastavim ni jedan dan više.”
Ali 2020. godine smogla je snage da ode. Prekretnica je nastupila kada su Idle i njena braća i sestre, svaki sa cijenom od 100.000 kruna za njihovu glavu, za dlaku pobjegli sa vjenčanja jednog od njene braće, Bilala, kojeg je tražila suparnička grupa. Panika je izbila na podijumu za ples nakon što se pročulo da je policija zaustavila trojicu teško naoružanih tinejdžera na 20 minuta od mjesta venčanja. Od tada je Bilal uhapšen u Španiji, gdje ostaje u pritvoru zbog sumnje da je počinio teška krivična djela.
Sada, dok se zemlja suočava s najsmrtonosnijim mjesecom pucnjava od kada se 2016. godine vodi evidencija, Idle je odlučila progovoriti o nasilju koje uništava porodice, posebno živote žena i zajednica. Idleova nedavno objavljena knjiga, Ett ord för blod (Jedna riječ za krv), izazvala je reakcije u Švedskoj jer dokumentira brutalni uticaj nasilja na nevine sestre, partnerke i majke. Ukupno 11 osoba poginulo je u pucnjavama u Švedskoj u septembru, što je rezultiralo zahtjevima javnosti za hitnu reakciju šefova policije i političara. Premijer Ulf Kristersson rekao je prošle sedmice u nacionalnom obraćanju: „Švedska nikada nije vidjela ništa slično. Nijedna država u Evropi nije vidjela nešto slično.” Okrivljujući “političku naivnost” i “neuspješnu integraciju”, Kristersson, čija je vlada kojom upravljaju manjine došla na vlast prije godinu dana obećavši da će se pozabaviti kriminalom bandi, rekao je da će ih “juriti” i “poraziti”.
Ali izgleda da problem eskalira. Prema policijskim podacima, do 15. septembra ove godine su u pucnjavi poginule ukupno 34 osobe. U 2022. godini u Švedskoj desila se 391 pucnjava, od kojih su 62 bile smrtonosne, dok je 45 osoba ubijeno iz vatrenog oružja 2021.
„Slama vam se srce što je sve gore, ali osjećam da je moja knjiga sada najaktuelnija i pokušaću da uradim ono što mogu kako bi uticala na što više ljudi“, kaže Idle. Postoje dvije paralelne Švedske, kaže ona: ona u kojoj je odrasla, u Tensti, gdje je njena majka porijeklom iz Somalije imala više poslova kako bi pokušala spojiti kraj s krajem, i “druga Švedska”, gdje ljudi ne moraju živjeti s istim stresom i opasnostima ili brinuti o novcu još dok su mali.
Problem je sistemski, kaže ona, između švedskih vlasti i izbjegličkih i imigrantskih zajednica koje žive u siromaštvu. “Jasno je da nas aktivno nisu htjeli pustiti unutra.”
Kako bi se riješila trenutna kriza, država se mora ujediniti, dodaje ona. “Moramo se sastati, zapravo svi mi, Švedska se treba sastati i napraviti neku razliku. Nikada to nećemo moći ako budemo sjedili i krivili jedni druge.” Stalno smanjenje dobi djece i mladih koji ginu je porazno, kaže ona. “To je zastrašujuće. Toliko me plaši jer su to 15-godišnjaci. Užasno je.”
Prije 2015., kada je u njenom susjedstvu izbilo nasilje i kada je, kaže, svako bio prisiljen odabrati stranu, Tensta je bila sretna, užurbana zajednica. Ali te je godine njen prijatelj ubijen. Ubrzo je postalo normalno viđati drugog brata Bilala, koji je bio vodeći član bande Shottaz, u pancirnom prsluku. Dok je bio u zatvoru, 2018., njen najstariji brat, otac četvero djece i taksist je ubijen. Imao je 34 godine.
“Napisala sam ovu knjigu jer smo mi djevojke dugo bile potlačene. Nismo imali glasa, nismo se mogli zaštititi, postavljali su naše privatne slike po društvenim mrežama”, kaže ona. “Ti momci su ljuti jedni na druge, što znači da mi koje smo sestre nekima od njih završimo u kandžama svega toga i onda to znači da postanemo žrtve nečega što nismo stvorili.”
Svojim djelovanjem žene su prisiljene živjeti u stresu i strahu dok pokušavaju raditi normalne poslove i živjeti svoj život. “Spriječava vas da ispravno uđete u društvo, jer imate druga pravila i druge uvjete.” U suzama opisuje bol zbog smrti svog brata koji je ubijen u blizini njihove obiteljske kuće 2018. Sljedeći dan bila je na poslu u 9 ujutro kako bi otvorila trgovinu.
Kad je potražila psihijatrijsku pomoć, liječnici su prvo mislili da treba biti hospitalizirana jer su mislili da ima psihozu. “Nisu vjerovali onom što mi se desilo u životu”, kaže ona, nakon što im je ispričala višestruka traumatična iskustva kroz koja je prošla.
Biti žena u okruženju u kojem je odrasla je bolno. “Brineš se za svog brata, brineš za svog sina, brineš se hoće li se večeras vratiti kući”, dodaje ona. “Mi žene predugo smo živjele u tišini.”
Postupci članova njihovih obitelji također utječu na to kako ih društvo gleda, kaže ona. „Iako se trudiš činiti dobro, trudiš se raditi pošteno svaki dan guraš i guraš, na kraju pomislimo: je*i ga. Uvijek će me vidjeti ovakvu, povezanu s bandama i uvijek će biti ovako.”
Idle, koja je oduvijek bila knjiški moljac i pisac, kaže da su je njene riječi spasile. “Moje su riječi jedino moćno oružje koje imam i najdublje u sebi sam znala da će knjiga napraviti razliku, inače je ne bih napisala.”
Idleine riječi i slike objavljene su u nacionalnim novinama i na radiju nakon izlaska njene knjige, a od posljednjeg vala nasilja njen glas se može čuti svuda. Ubrzo nakon što su tri osobe ubijene u samo 12 sati prošle sedmice, o svom bijesu je govorila na sajmu knjiga u Göteborgu, rekavši: “Moramo zaštititi žene pod svaku cijenu.”
Ali to nije prošlo bez rizika i opasnosti. Da bi objavila ovu knjigu, kršeći kodeks šutnje tako otvorenim govorom, posebno kao žena, morala se odvojiti od svega što je znala i početi potpuno novi život. Preselila se u novo područje i ima ograničen kontakt sa starim poznanicima.
“Ne znam kakve su posljedice ovoga, ali znam da ih svakako već dugo proživljavamo. Već smo živjeli u bijedi”, kaže ona i dodaje: “Jako sam, jako hrabra. Ali ja sam i žena kojoj je dosta.”