„Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetnost, da se imamo gdje skloniti od teškog života i još težeg rada.“ Tako je govorio svojevremeno veliki hodoljubac, karikaturista, slikar, pisac i reditelj Zulfikar Zuko Džumhur.
Rođen je 24. septembra 1921. godine u Konjicu. Potiče iz ugledne stare ulemanske porodice.
Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu (gdje mu je otac radio kao imam), a višu gimnaziju završava u Sarajevu 1939. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića.
Prve crteže je objavio u Narodnoj armiji 1947., a od tada sarađuje kao karikaturista i ilustrator u Ježu, Borbi, Politici, Oslobođenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik. Objavio je više od 10.000 karikatura.
“Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”, rekao je jednom Zuko Džumhur, kojem je cijeli svijet bila domovina, a sav ljudski rod njegova porodica.
Napisao je scenarij za više kratkih i tri igrana filma. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina života radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje.
Hodoljubio je Zuko svijetom, zapisivao i pričao, spajao ljude i rušio granice. Govorio je lagano, svima razumljivim, narodnim, pitkim jezikom objašnjavao i najsloženije pojmove iz svijeta umjetnosti, prirode, geografije, historije, društva i politike, zbog čega je bio blizak i cijenjen u svim slojevima društva, kako akademskim, tako i narodnim.
Zuko Džumhur je bio izuzetan čovjek. Sâm predsjednik SFRJ Josip Broz Tito se vrlo rado družio sa Zukom koji važi i za jednog od najvećih boema svoga vremena.
Za Zukino najpoznatije djelo Nekrolog jednoj čaršiji predgovor je napisao njegov veliki prijatelj, nobelovac Ivo Andrić.
„Kasnije, u životu, kao zreo čovjek, prijateljstvo sa Andrićem smatrao sam velikim bogatstvom. Prema tom bogatstvu sam se odnosio vrlo pažljivo, čuvao sam to blago – da ga olako ne potrošim. Bio sam jedan od vrlo rijetkih ljudi koji se vrlo štedljivo koristio tim prijateljstvom, čak sam se čuvao da ne budem rasipnik u tome“, govorio je svojevremeno Zuko Džumhur.
Umro je 27. novembra 1989. u Herceg Novom, a sahranjen je dva dana kasnije u rodnom Konjicu, na tadašnji Dan Republike, posljednji koji je obilježen u svim jugoslovenskim državama.
Dugo će se još prepričavati Zukine misli i anegdote poput:
„Nisam ja ni nesavremen ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat.“
“Uvijek sam u bijelom svijetu više bio začuđen odnjegovanošću i ljepotom žena u zrelim godinama, nego divnom i raskošnom svježinom mladih djevojaka”.
“Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nezanimljive rečenice nekog gnjavatora.“
“Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.”
“Hotel je pun američkih nevjesta i đuvegija. Nedjelju provedu u maženju ili čitanju besmislenih romana. Njihove nevjeste su lijepe na neki naročiti način. U ljepoti američkih žena ima nečeg konfekcijskog. Svi ovi bogataši svijeta sve više liče jedni na druge. Svi oni pate od obilja istih poroka i od nedostatka istih vrlina. Izgleda da se među sirotinjom mnogo više održalo šarenilo svijeta.”