Svako od nas se ponekad, neko češće, a neko rjeđe, nađe u situaciji kada na molbu ili zahtjev od strane partnera, prijatelja ili poslovnih saradnika odgovara potvrdno iako bi najradije tu molbu ili zahtjev odbio. Situacije su različite, a različiti su i ljudi kojima izlazimo u susret iako to ne želimo.
Zašto ne govorimo ne, onda kad to zapravo želimo?
Najčešći uzrok je taj što strepimo od reakcije druge osobe, plašimo se da će nam ta osoba zamjeriti, da će nam prebaciti, da će nas iskritikovati ili da će se naljutiti i prekinuti komunikaciju, a potencijalno i odnos sa nama. A pošto da ne želimo da drugi misle loše o nama, još manje da odustanu od odnosa koji imamo, činimo ono što nam ne odgovara, a sve u cilju da bismo zadovoljili druge osobe. Naravno, ponekad nije moguće izbjeći takvo reagovanje, imamo legitimno pravo da odustanemo od svojih zamisli, želja, potreba ukoliko procijenimo da je to za nas i odnos sa drugom osobom u datom trenutku ili na duže staze bolje.
Međutim, ukoliko pasivan stav, povlačenje i odustajanje postane naš ustaljeni obrazac ponašanja, onda to svakako za nas nije dobro, jer biti u funkciji drugih osoba znači zanemariti sopstvene misli, očekivanja, potrebe, želje, odnosno zanemariti i odustati od sebe.
Moj stav je nebitan?
Osobe kojima je pasivan stil ponašanja uobičajen, koje zanemaruju svoje potrebe i želje, koje se povlače pred drugima i nisu spremne da se postave za sebe i kažu “ne” onda kada je to za njih dobro, najčešće imaju određen sistem uvjerenja koji je za njih poražavajući tj. dovodi do određenih emocionalnih problema koji ih onda ometaju u funkcionisanju.
Taj sistem uvjerenja uključuje ideje kao što su „Moji stavovi su nebitni, stavovi drugih su jedino važni… Moja osjećanja nisu bitna, osjećanja drugih su značajna.. Ja sam inferiorna osoba, drugi su superiorni… Ne smijem da se suprostavim drugima, jer me mogu odbaciti, a katastrofa je ako budem odbačen/a… Ne mogu da podnesem da neko bude ljut na mene… Ne mogu da podnesem neprijatnu situaciju do koje bi došlo ako bi mi neko zamjerio nešto…“.
Dakle, čitava jedna mreža ideja stoji u osnovi emocionalnih problema koji predstavljaju prepreku osobi da se izbori za ono što želi i da kaže “ne” onda kada bi to željela.
Učenje riječi
Prevazilaženje emotivnih prepreka i razvijanje novih obrazaca ponašanja je važno. Pitanje koje se postavlja je kako promijeniti taj ukorijenjeni obrazac ponašanja, kako naučiti da izrazite sopstvene potrebe, osjećanja i stavove, kako reći “ne” onda kada to želite.
Prvi korak je osloboditi se emotivnih prepreka/problema koji se javljaju povodom moguće negativne reakcije druge osobe. Emotivne reakcije koje se mogu javiti pri pomisli da će drugi negativno da odreaguju na nas, odnosno na naše odbijanje jesu osjećanje anksioznosti ili straha, osjećanje stida ili krivice ili već neka druga neprijatna emocija. Koja god emotivna reakcija da je u pitanju, takvo emotivno reagovanje nas potom inhibira da uradimo ono što zapravo želimo, a to je da se borimo za sebe, za zadovoljenje sopstvenih želja i potreba i kažemo “ne” kada je to ono što smatramo dobrim za nas. Da bi se oslobodila emocionalnih problema i prevazišla emocionalne prepreke potrebno je da osoba poradi na pomenutim nezdravim emotivnim reakcijama (nazivamo ih nezdravim jer ometaju svakodnevno funkcionisanje osobe i narušavaju kvalitet njenog života), a to se postiže kroz psihoterapijski tretman.
Uz pomoć psihologa – psihoterapeuta nezdrave emocije se, kroz promjenu sistema uvjerenja, mijenjaju za zdrave koje dalje omogućavaju individui da na adekvatan način prihvati potencijalnu negativnu reakciju druge osobe, što podrazumijeva da nauči da toleriše nelagodnost koju sa sobom nosi upravo to negativno reagovanje druge osobe.
Trening za NE
Nakon toga, tj. nakon rješavanja tih emotivnih problema je potrebno poraditi na komunikacijiskim i socijalnim vještinama i za to je preporuka tzv. asertivni trening. Asertivni trening podrazumijeva da osoba nauči i ovlada određenim vještinama koje će joj omogućiti da na otvoren i iskren način izražava svoje misli, potrebe, svoja osjećanja i stavove uz istovremeno uvažavanje potreba druge strane u komunikaciji.
Dakle, preporuka je da se osobe koje imaju problema u komunikaciji, bilo na privatnom bilo na poslovnom planu, koje su stidljive ili socijalno anksiozne, obrate psihologu za pomoć. Uz adekvatan psihološki tretman i asertivni trening će uspjeti da prevaziđu svoje emocionalne prepreke, razviju i usavrše svoje komunikacijske vještine i naravno, nauče da kažu “ne”.