Ovo je priča o košarkašu koji je unatoč Touretteovu sindromu postao sveučilišna zvijezda i igrao poput Stephena Curryja prije 30 i više godina, ali sve se promijenilo nakon što je netko primijetio da ne stoji tijekom himne. U trenu je od obožavane zvijezde u usponu postao američki državni neprijatelj.
U NBA sezoni 2015./16. Stephen Curry srušio je rekord pogodivši nevjerojatne 402 trice, zabijao je više od 30 poena po utakmici i vodio Golden State Warriorse do najboljeg omjera u povijesti 73-9. Tih su godina njegovi šutevi s 10 metara promijenili način na koji se košarka igra u najjačoj ligi svijeta. Za sve ljubitelje tog sporta Curry je bio nešto dotad neviđeno.
A onda se na Twitteru javio Phil Jackson, legendarni trener koji je vodio Jordanove Bullse do šest i Kobeove Lakerse do pet naslova prvaka. “Nikad niste vidjeli ništa poput Curryja? Podsjeća li vas na Chrisa Jacksona/Mahmouda Abdul-Raufa, koji je imao kratku, ali briljantnu NBA karijeru?”
Never seen anything like SCurry? Remind you of Chris Jackson/ Mahmoud Abdul-Rauf, who had a short but brilliant run in NBA?
— Phil Jackson (@PhilJackson11) February 28, 2016
Većina košarkaškog svijeta se uzjogunila i ismijala Jacksona, koji je u to vrijeme kao užasan generalni menadžer New York Knicksa uvelike izgubio kredibilitet koji je desetljećima gradio kao trener. Kako li mu pada na pamet uspoređivati MVP-a i svima najomiljeniju superzvijezdu s nekim tipom koji se u ligi nije održao ni 10 godina i nikad nije zabijao niti 20 poena u sezoni?
Jackson se morao braniti od napada pa je pojasnio: “Kako komentar o Raufu znači da ga uspoređujem s Curryjem? Brz izbačaj, da. Crossover, da. MVP, ne. Saberite se.”
Na njega je uskoro ponovno podsjetio Kaepernick
Bilo je to točno 20 godina nakon skandala nakon kojeg je Mahmoud Abdul-Rauf, rođen kao Chris Jackson, počeo nestajati iz NBA lige, taman kad je ulazio u zenit karijere. Igrom slučaja, nekoliko mjeseci kasnije te 2016. godine američka se sportska javnost ponovno prisjetila Abdul-Raufa i dotičnog skandala kad je nešto slično napravila NFL zvijezda Colin Kaepernick.
Tadašnji quarterback San Francisco 49ersa uoči predsezonske utakmice ostao je sjediti tijekom izvođenja američke himne. Na idućoj utakmici njegov se prosvjed pretvorio u klečanje, a dobro znamo da je posljednjih godina to postala uobičajena i dopuštena praksa za sportaše da izraze svoj stav.
Ali 2016. Kaepernick je svoj prosvjed protiv rasne nepravde, policijske brutalnosti i opresije platio profesionalnom karijerom jer ga nakon isteka ugovora više niti jedan klub nije želio.
Sličnu je sudbinu doživio Abdul-Rauf, jedan od najboljih sveučilišnih igrača u povijesti, koji je mogao dominirati vanjskim šutom dok ga još nitko nije koristio kao ozbiljno oružje te stilom igre i građom zaista podsjećao na Curryja.
Njegova su dostignuća još impresivnija ako se zna da je od djetinjstva imao Touretteov sindrom koji se manifestirao tikovima, čak i za vrijeme utakmica. Ali, ne samo da nije dopustio da ga poremećaj zaustavi, nego mu je čak bio od koristi.
Prekinuo Bullsima iz 1996. niz od 18 pobjeda
Te je sezone 1995./96. igrao najbolju košarku karijere s prosjecima od 19.2 poena, 6.8 asistencija i 39.2% šuta za tricu. Tom su sezonom dominirali Chicago Bullsi, koji su s Philom Jacksonom na klupi ostvarili 72 pobjede uz samo 10 poraza, što je bio rekord koji će srušiti tek spomenuti Curryjevi Warriorsi. A za jedan od tih poraza zaslužan je upravo Abdul-Rauf.
Bullsi su na gostovanje u Denver došli s omjerom 41-3 i nizom od 18 pobjeda, ali nadmorska visina ih je usporila i nisu mogli pratiti živu vatru na terenu kakva je bio Rauf. Zabio im je 32 poena uz četiri trice i odveo Nuggetse do pobjede 105:99.
Kad su se iste momčadi sastale mjesec i pol kasnije u Chicagu, bila je to jedina utakmica Bullsa na kojoj sve oči nisu bile usmjerene na Michaela Jordana, nego baš na Abdul-Raufa. Ne zbog izvedbe iz prethodnog okršaja, nego jer mu je to bila prva utakmica nakon suspenzije zbog sjedenja tijekom himne. Bila mu je to jedna od posljednjih utakmica za Nuggetse, jedna od posljednjih u kojima će biti bitan u NBA svijetu, koji ga je polako istisnuo u zaborav.
Tri sina s tri različita oca. Niti jednog nisu upoznali
Chris Jackson promijenio je ime u Mahmoud Abdul-Rauf 1993., tijekom svoje treće NBA sezone, dvije godine nakon preobraćenja na islam. Rođen je 1969. u Gulfportu u državi Mississippi, na obali Meksičkog zaljeva, samo četiri ulice od plaže.
No, ta lokacija nije bila tako atraktivna kako možda zvuči. U djetinjstvu je na toj plaži gledao kako paradiraju neki čudni ljudi s bijelim kapuljačama. Tri ulice dalje bila je željeznička pruga koja jasno odvaja crnački dio grada od bjelačkog.
Majka Jacqueline rodila je Davida, Chrisa i Omara trojici različitih očeva, od kojih niti jedan nije bio u njihovim životima. Chris svog nikad nije upoznao, iako se odrastajući potajno nadao da će ga pronaći ako postane slavni košarkaš jer će ga ponosni tata htjeti upoznati.
Jacqueline nije imala nikakvo obrazovanje i nije mogla puno činiti da prehrani djecu. Bili su vrlo siromašni, najčešće praznog frižidera i raspadajućeg namještaja. Najstariji brat David je lovio vjeverice i golubove, čistio ih i pripremao.
Doktor mu je rekao da su tikovi navika koja će proći
Početkom osnovne škole Chris je počeo pokazivati simptome Touretteova sindroma, kojeg ljudi najčešće povezuju s nekontroliranim psovanjem jer je taj oblik “najsmješniji”. No, Chrisovi tikovi bili su fizički, nagli trzaji glave ili ruke, pretjerano treptanje… Ponekad bi tijekom napadaja nakratko oglušio na svijet oko sebe, pa tako i na novinare dok mu postavljaju pitanja.
Naravno, sva druga djeca smatrala su ga čudakom pa nije imao prijatelja, svojim bi tikovima često prekidao nastavu, a nije je mogao ni pratiti jer bi svako toliko odlutao… Zato nije ni išao u četvrti razred, a zatim su ga prebacili među djecu s posebnim programom. Bio je ljutit na sebe jer nije znao da ima medicinski poremećaj, liječnici su ga uvjeravali da su ti ispadi samo navika koja će proći.
Zbog Tourettea je težio savršenstvu
Trener Bert Jenkins imao je pravilo da prije početka treninga svi moraju šutirati dok ne promaše, ali morao ga je ukinuti kad je Jackson pogodio ni više ni manje nego 283 slobodna bacanja zaredom jer druge stvari nikad ne bi došle na red.
Touretteov sindrom Chrisu je na neki način znatno pomogao u košarkaškoj karijeri jer je sa sobom nosio i potrebu za savršenstvom, pa je Chris imao vlastito pravilo da trening ne završi dok ne pogodi 10 šuteva zaredom. Bez da lopta dotakne obruč. Iz pokreta. Ako bi nakon osam ili devet savršenih lopti jedna prošla kroz obruč dodirnuvši ga, kretao je ispočetka. U dvorani je znao ostajati satima, ali nije mu smetalo jer u tim je trenucima pronalazio toliko željeni, neprocjenjivi mir.
Upravo je supruga trenera Jenkinsa predložila Chrisu da posjeti specijalista, koji mu je konačno dijagnosticirao poremećaj kad mu je bilo 17 godina te mu propisao lijekove koji ga neće izliječiti, ali će mu pomoći da se kontrolira. “Laknulo mi je jer sam konačno saznao što imam i da to ima ime. I to prilično moćno ime”, rekao je Chris u jednom intervjuu iz sveučilišnih dana.
“Konačno sam znao da nisam lud, mogao sam doći u školu i ponosno reći da imam Tourettea. Do tada sam to pokušavao doživljavati samo kao još jednu naviku, tako su mi rekli. Pokušavao sam ne razmišljati o tome, ali bilo je teško. Ono što inače radim desnom rukom, morao sam raditi lijevom. Svaki dan je bio borba. Pokušavam navigirati između onog što ti um govori i onog što tijelo želi raditi.”
Trener Brown dao mu je autobiografiju Malcolma X, slavnog borca za ljudska prava i aktivista koji je promicao islam među crncima. “Na svoju sramotu, nisam znao tko je to. Ali kad sam počeo čitati, nisam mogao ostaviti tu knjigu. Postao sam fasciniran njim i načinom na koji mu je um funkcionirao, njegovom snagom, čak i među bijelcima. Nikad prije nisam vidio nešto takvo”, ispričao je Abdul-Rauf.
Iz njegovih je riječi i misli crpio snagu i za odluku da nakon dvije godine na koledžu ode u profesionalce, što tada nije bilo uobičajeno za igrače koji nisu fizički dominantni. Nije više mogao podnositi da mu majka i braća žive u kućanstvu koje se raspada i morao je početi zarađivati.
Prijavio se na NBA draft 1990., razuvjerio klubove od strahova da će mu Tourette smetati u izvedbama i Denver Nuggetsi izabrali su ga kao trećeg, iza Derricka Colemana i Garyja Paytona, iako su neki kritičari govorili da je prelagan za NBA i da mora ojačati. A on je kilograme ganjao na pogrešan način.
Više je jeo, manje trenirao da ne bi gubio na težini, ali mu se nataložilo previše masnog tkiva i novostečena težina oduzela mu je najjače oružje – brzinu. U tmurnom i hladnom Denveru uskoro je postao depresivan, a fizička nespremnost posebno ga je osakatila u sustavu trenera Paula Westheada, kojem je cilj bio postati prvi trener čija će momčad zabiti 200 poena na utakmici.
Tekst je preuzet sa portala Index.hr. Ostatak teksta čitajte OVDJE