Još uvijek do kraja nije jeasno na šta je mislio predsjednik SAD-a Bajden kad je rekao da je blagovremeno obavijestio ukrajinskog predsjednika o budućoj ruskoj agresiji na Ukrajinu, ali kako je navodno tu malo šta urađeno.
Hajde da sve razmotrimo po redu.
Početak ruske vojne invazije na Ukrajinu prikazao kako je Ukrajina sa ograničenim u količini i naoružanjima oružanim snagama uspjela ne pasti i odbiti snažne napade vojske Ruske Federacije.
Za dvije sedmice prije rata većina ukrajinskih vojnika napustila je kasarne pod navodnim izgovorom provedbe vojnih vježbi i na puno mjesta i tako su umjesto premještene ukrajinske vojne tehnike bile stavljene makete.
U prvim danima Rusi su bombardirali prazna mjesta, a drugo neočekivano za njih jeste to da se pojavila tehnički opremljena ukrajinska vojska. Tako da je u prvih deset dana rata ruska vojska imala ogromne gubitke zbog vlastitih dezinformacija o dislociranju ukrajinskih vojnika.
Drugo, Ukrajina je primila prije samog rata “popravku” Zakona o teritorijalnoj odbrani, da bi se dozvolilo da čak u prve dane rata se naoruža sto hiljada civilnih osoba, uglavnom to su bili vojni veterani, koji su se ranije borili na Donbasu.
U prvim danima žestoke borbe ruski okupatori nisu očekivali takvu vojnu potporu ukrajinskih oružanih snaha sa sto hiljada pripremljenih ljudi za savremeno ratovanje.
Što je bilo (ne sasvim za Ukrajinu) očekivano da je Bjelorusija tako ponizno i usprkos preliminarnim uvjerenjima Kyiva pustila rusku vojsku da ona napadne preko njenog teritorija.
Od sjevernog predgrađa Kyiva do najbliže tačke bjeloruske granice ima samo sto dvadeset kilometara. Baš sa te strane je i krenula jedna velika ruska vojna grupacija sa oznakama V-Vandali. Zato je vojska RF već u prvim danima rata bila okolo glavnog grada Ukrajine.
Ali, nije znao ruski General štab da u sjeverna predgrađa Kyiva se selilo puno ukrajinskih veterana, koji su ratovali na Donbasu i dobili od države zemljišne parcele za građevinu svojih kuća ili poljoprivredne oblasti. Dosta njih je bilo baš u Irpenju i Buči – na sjevernom pravcu ulaska u Kyiv, gdje je i zapela ruska vojska. Ovi veterani već su prvi dan hrabro se pridružili ukrajinskoj vojsci, što je pomoglo da se izbjegne blitzkrieg na najopasnijem teritoriju za Kyiv u pravcu napada.
Ukrajinska vlada otvoreno nije podržavala plasiraneinformacije Amerikancima o relativno brzom širokom vojnom napadu na Ukrajinu. Tako se uspjelo izbjeći panika i odlazak ljudi iz zemlje još za par mjeseci prije rata. Već od tada bi mi fiksirali pad industrijske proizvodnje i širenje političke depresije.
S druge strane, Moskva je uporno tražila casus belli – povod za početak rata, a ukrajinska strana bi demonstrirala da nema priprema za vojne borbe, koje je ruska propaganda tako željela iskoristiti kako bi Rusi okupirali i testirali ukrajinsku pripremljenost za vojni napad dio Donbasa. Kremlj je u prvim danima rata ipak koristio i ovaj argument za pravdanje svoje vojne invazije, ali u svijetu im već niko nije vjerovao. Od prvih sati ruske vojne invazije na Ukrajinu svi su odmah prepoznali ko je agresor, a ko žrtva napada.
Ostaje samo na savjesti Washingtona da za takve okolnosti predsjednik SAD-a imajući obavještajne podatke nije krenuo u diplomatsku ofanzivu da izbjegavanje krvavi scenarijo. Možda bi trebalo drugačije primiti
poslanika Moskve – zamjenika ministra vanjskih poslova Rjabkova, u Briselu , koji je doputovao sa prijedlozima Kremlja, odnosno strateških naoružanja i bezbjednosne situacije u Evropi.
Njega su SAD i saveznici glatko odbili makar znali da će to biti još jedan argument ruske propagande kako je Rusija bila željna postići dogovor sa Zapadom, a nju su navodno odbili, i da zato RF mora krenuti u ratni pohod protiv Brisela, a u stvari protiv Ukrajine.
Američki obavještajci su prve naznake velikog vojnog napada na Ukrajinu uočili još sredinom prošlog ljeta.
Na početku septembra to su bile više nego naznake.
Brzi i neuređeni izlazak američke vojske iz Afganistana uočio je slabašnost američke vojne strategije, a samit Krimske platforme u Kyivu pokazao je odlučnost Ukrajine zajedno sa evropskim partnerima da stavi pitanje povratka sa Rusijom okupiranog poluotoka na međunarodni dnevni red.
Izgleda da je to još više uvjerilo Rusiju u neophodnosti bržeg rata.
3. novembra prošle godine direktor CIA-e Berns bio je u Moskvi i poslije razgovora sa svojima ruskim kolegama učvrstio svoj stav o neminovnosti ruskog napada na Ukrajinu. O tome je on obavijestio u Washingtonu politički vrh države, a poslije toga svoje najbliže saveznike u Evropi i Ukrajini.
Prvi datum ruskog napada predviđao je početak -sredinu januara 2022. g., poslije sredinu- kraj januara 2022. g., a kasnije početak februara, zatim – sredinu februara o.g.
Još 21. novembra prošle godine šef vojno-obavještajne agencije Ukrajine javno je izjavio da očekuje da je vojni napad Ruske Federacije krajem januara-početkom februara sljedeće godine.
Izgleda da su Rusi pomjerili termin napada zbog stava Kine da zimske Olimpijske igre, gdje su oni domaćini, moraju proći u neratno vrijeme.
Interesantno je da su francuski obavještajci informirali Makrona da rata neće biti, a da je CIA signalizirala Bajdenu da će rat potrajati tri-četri dana.
Moskva je u aprilu službeno objavila da će do početka maja čitav Donbas biti pod kontrolom ruske voske, a kako vidimo daleko je od toga. Tako da, opet nije jasno na šta je ciljao američki predsjednik kad je dao izjavu o upućenosti Vladimira Zelenskog o neizbježnosti rata sa Moskvom, osim toga da je Ukrajina dala Rusima odlučni otpor.