Na današnji datum, 5. augusta 1995. godine, u jednoj od najvažnijih vojnih operacija završne faze odbrambeno-oslobodilačkog rata, poginuo je general Izet Nanić, legendarni komandant 505. viteške bužimske brigade i jedan od najvećih heroja Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Njegova pogibija predstavljala je nenadoknadiv gubitak za 5. korpus Armije RBiH, ali i za cijelu Bosnu i Hercegovinu. I više od tri decenije kasnije, ime Izeta Nanića ostalo je sinonim za vojničku odlučnost, patriotizam i beskompromisnu borbu za slobodu.
Rođen je u Bužimu, kao drugi od sedmorice sinova Rasime i Ibrahima Nanića. Nakon završene osnovne škole u rodnom gradu, školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je završio Srednju vojnu školu, a potom i Vojnu akademiju 1987. godine.
Vojnu karijeru započeo je u tadašnjoj JNA kao poručnik Ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane, službujući u Kragujevcu. Međutim, početkom 1992. godine, suočen s velikosrpskom politikom koja je dominirala vojskom, napustio je JNA i zajedno s porodicom vratio se u Bužim.
Odmah se uključio u organizaciju odbrane Bosanske krajine. Formirao je Štab Teritorijalne odbrane Bužim, a 1. augusta 1992. godine postavljen je za njegovog komandanta. Samo nekoliko sedmica kasnije osnovao je 105. bužimsku udarnu krajišku brigadu, kasnije preimenovanu u čuvenu 505. vitešku brigadu, te formirao elitne jedinice ČSN-BSN “Hamza” i DIV “Gazije” u sastavu 5. korpusa Armije RBiH.
Pod njegovim vodstvom izvedene su neke od najuspješnijih vojnih operacija Armije Republike Bosne i Hercegovine, među kojima se posebno izdvajaju akcije “Ćorkovača”, “Munja '93” i “Breza '94”. Tokom međubošnjačkog sukoba u Krajini ostao je dosljedan odbrani legalnih institucija države, odlučno se suprotstavivši formiranju paradržavne tvorevine AP Zapadna Bosna.
U borbama na području Velike Kladuše, u rejonu Kapane, 18. juna 1994. godine bio je ranjen. Samo dva mjeseca kasnije, 14. augusta iste godine, za izuzetnu hrabrost i uspješno komandovanje odlikovan je najvećim ratnim priznanjem Republike Bosne i Hercegovine – ordenom “Zlatni ljiljan”.
Kobnog 5. augusta 1995. godine, tokom operacije oslobađanja teritorije i spajanja jedinica 5. korpusa Armije RBiH s Hrvatskom vojskom u okviru operacije “Oluja”, Nanić je predvodio svoje borce u proboju s Ćorkovače prema Dvoru na Uni. U toj akciji upao je u zasjedu Vojske RS i poginuo na prvoj liniji zajedno sa svojim vojnicima.
Istog popodneva ostvareno je spajanje bosanskih i hrvatskih snaga kod Tržačkih Raštela, čime je nakon više od 1200 dana deblokiran Unsko-sanski kanton. Iako je riječ o jednom od najvećih vojnih uspjeha Armije Republike Bosne i Hercegovine, u Bužimu toga dana nije bilo slavlja. Vijest o pogibiji komandanta zasjenila je historijsku pobjedu.
Za doprinos odbrani Bosne i Hercegovine general Izet Nanić posthumno je 1998. godine odlikovan “Ordenom heroja oslobodilačkog rata”, a unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.
Iza njega su ostali supruga Sefija, kćerka Izeta te sinovi Nevzet i Ibrahim, dok je iza Bosne i Hercegovine ostalo nasljeđe čovjeka čije se ime i danas izgovara s posebnim poštovanjem.
Posebno mjesto u kolektivnom sjećanju zauzimaju posljednje riječi koje je general Nanić zapisao u svoj ratni dnevnik, noć uoči pogibije: “Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti. I ja s njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno!”
Te riječi i danas svjedoče o čovjeku koji je do posljednjeg trenutka vjerovao u slobodu Bosne i Hercegovine i bio spreman za nju dati ono najvrednije – vlastiti život.