Suze djeda Ivice i bake Mare iz Busovače nisu se ni osušile nakon što im je u poplavama proteklog vikenda, kako kažu, uništeno sve što su imali, a zastupnici Skupštine Srednjobosanskog kantona, 30-tak kilometara dalje, u vezirskom Travniku, usvojili su izmjene zakona koje omogućavaju povećanje njihovih paušala za 100 posto, prenosi radiosarajevo.ba
Bez ranije najave i prisustva novinara, zastupnici su na hitnoj sjednici usvojili izmjene zakona po kojem bi paušal od 500 trebao iznositi 1.000 maraka. Istovremeno, plaće profesionalnih zastupnika bile bi oko 2.500 maraka.
Djed Ivica u Busovači nakon poplava: Gdje su svi? Sve sam izgubio, šta ću sad
Dok su stanovnici srednje Bosne, teško pogođene poplavama, spašavajući šta se spasiti može, očekuju žurnu raspravu o stanju na terenu, procjene štete i usvajanje konkretnih mjera, novi saziv Skupštine je (pazi sad!) „na hitnoj vanrednoj“ sjednici donio odluke za koje zaista treba imati obraz kao betonski element!
Ima se, može se: Zastupnici zakazali hitnu sjednicu i povećali paušale za 100 posto
Svega četvero zastupnika SDP-a i jedan iz Nezavisnog bloka bili su protiv ovakve sramne odluke donesene u jednom od najtežih trenutaka u kantonu proteklih godina. U vrijeme potpune finansijske neizvjesnosti, kada su, kako svjedočimo, i penzije sve manje sigurne.
Da, kako reče Asmir Karadža iz NB-a, u kantonu s najnižom prosječnom platom u FBiH trebalo je ići u pravcu ukidanja paušala. Međutim, dvadeset njegovih kolega, zastupnika uglavnom vladajuće koalicije SDA i stranaka okupljenih oko HDZ-a BiH, nije imalo dilemu da frka oko poplava i jeste najbolje vrijeme da se „ova stvar“ progura. I proguraše je.
Spremno i spretno i Hrvati i Bošnjaci… Ništa UZP, ništa treći entitet, nema ni izdajnika, ni majoriziranih, kad su pare u pitanju ide sve kao u kultnom filmu Gori vatra odličnog Pjera Žalice. Bratstvo i jedinstvo naših naroda „fercera“ tako dobro da bi i Maršal bio ponosan.
Slika je to, naravno, bijede onog što se danas zove politikom u BiH i ima namjeru predstavljati ove napaćene narode, kojih je ovdje ionako sve manje. To mogu samo oni koji su toliko izgubili smisao za dobar ukus i pristojnost i toliko odnarođeni da u poređenju s njima i Marija Antoaneta mu dođe kao Majka Tereza.
Zaista, ništa kao ovaj srednjobosanski primjer ne pokazuje hipokriziju onih koji se tobože bore za velike nacionalne interese i strategije, sve spremni da se u svakom trenutku polože sebe na oltar domovine. Ali, avaj…
Čast pojedincima, ali iza većine takvih hulja stoji, vidimo, tek sitni interes i lični komoditet vješto zaogrnut u jeftini celofan satkan od velikih riječi i licemjerja. Udbe nema, Boga se ne boje, reče davno jedan sarajevski alim. Nije ni svjestan koliko je bio u pravu.
(Faruk Vele)