Za razliku od mnogih i zvijezda koje su pobjegle, ljudi iz filma su ostali i branili ovaj grad puškom, pored instrumenata uzeli su oružje i branili svoj grad! Neki su bili pripadnici umjetničke čete, ali dosta njih se i borilo i poginuli su. Imamo sigurno četiri heroja, našeg nekada zajedničkog kolegu Vlatka Markovića koji je razorio tenk molotovljevim koktelom ispod Vraca.
To niko ne zna, to je orden! Mustafa Nurak Bugi poginuo je deset metara od mene, profesor muzike. Tu je Aleksandar Aco Aćimović, artiljerac koji je poginuo u direktnoj borbi kao i Bugi, kao i Zeljković Amir, pjevač grupe Velika porodica. Za više od 26 ljudi nisam mogao doći do podataka. Ljudi ne znaju za Vladu Kiša, velikog gitaristu koji je bio u rangu Bore Kovačevića 70-ih. Sticajem okolnosti smo snimali 1971., on i njegov brat Ratko su na Grbavici iza Bristola svirepo ubijeni, po pričanju svjedoka, jer im njihovo prezime nije odgovaralo.
Sve sam radio skoro sam uz pomoć nekoliko ljudi, kamera i montažera. Šest mjeseci sam radio bez prestanka i čak u minus ušao! Da nije bilo Beograda 90-ih i Slobodana Miloševića, ovaj film nikad ne bih ostvario! Ni onaj prošli film koji je uzeo nagradu. Premijera je 22. septembra na Kovačima u multimedijalnoj sali.
Poručujem građanima: Gospodo, svi imamo oružje – hemijske olovke! Ne treba rušiti grad, ne treba izlaziti na ulicu, umjesto roštilja izađite taj dan na izbore! Kako ćeš igrati utakmicu s neprijateljem? To je isto kao da Francuski pokret otvoreno igra protiv Berlina 1941. Ako su odbili, svaka čast Džeki, Pjaniću Vedi i Salihoviću. Što Srbija ne igra? Rusija – Srbija, nemam ništa protiv! Spašavali su me od smrti prije dvije godine, svaki Bošnjo poletio u Beograd da se vakciniše, a 1992. mi spašavali život! Koje licemjerje, paradoks!