U nastavku, njeno pismo prenosimo u cjelosti:
Stidi se.
Ja sam Amela Sućeska i mnogo članova moje uže i šire porodice je stradao u Srebrenici. Nikada nisam to spomenula, zloupotrijebila i iskoristila da bi ostvarila neki jadni interes ili opravdala svoj neuspjeh, zato što poštujem sjećanje na sve žrtve i poštujem sebe. Zato ja idem dignute glave kroz Potočare i Srebrenicu i casno nosim svoje prezime.
Piše: Amela Sućeska
A ti, mišu mali, iskoristio si sve što si mogao, da se samo sjetimo majica iz Srebrenice koje si sitnošićarski prodavao, zloupotrebu i iskorištavanje naših ljudi u dijaspori koji su ti vjerovali, da ne spominjem dalje, gadi mi se.
Odakle ti pravo da sada, kada si počinio kriminal u vrijeme kada se ljudi bore za život, spominješ svoje časne roditelje, svoju tragediju, Srebrenicu. vjeru, ramazan.
Budi čovjek, ako ti znaš šta to znači, stani ispred svojih nedjela i pogledaj ljude u lice .Poslovni ljudi se ne pozivaju na majke nego na svoja djela, u tvom slučaju nedjela, a ti bi i sada da se sakriješ iza kostiju žrtava i kao ti ugrožen i nevin.
Ostavi kosti stradalih, uplakane majke i djecu, ostavi Srebrenicu na miru. Nemaju oni nikakve veze sa tvojim nedjelima.
Dosta je vise tvoje bahatosti, patetike i zloupotrebljavanja tuđe patnje.
Ja Amela Sućeska, ne dozvoljavam ti da blatiš ovaj časni narod, da gaziš po suzama majki i djece, po mojim najbližim, po Srebrenici.
