Kako kaže, stigao je da, zajedno sa svojim Srebreničanima, dočeka pravomoćnu presudu zločincu Ratku Mladiću i pravdu za Srebrenicu.
Lov i likvidacija
Zajedno s desetinama hiljada Srebreničana, preživljavao je najteže trenutke u enklavi u koju je izbjegao iz svog okupiranog sela. Gladovalo se, ginulo, strahovalo, prisjeća se teškog vremena.
– Dolaze ranjenici, a lijekova nema, bolesniku nemaš injekciju da daš, nema hljeba, a opkoljen si sa svih strana. A onda dođe 11. juli, kada su, pred nosom UN-a, zločinci razdvojili djecu i žene od muškaraca i tada su krenuli lov i likvidacija hiljada ljudi. To ko nije vidio ili doživio, opisati mu se ne može.
Danima sam tumarao šumama s 250 grama šećera u džepu i uspio sam se domoći slobodne teritorije. Moj brat Rifet, dva bratića, četiri amidžića, daidže, više od 30 članova uže i šire porodice nije u tome uspjelo. Ubili su ih Karadžićevi i Mladićevi zlikovci – kazao je Dervišević, piše avaz.
Ide na “Marš mira”
Nakon rata ostao je u Tinji kod Srebrenika.
– Karadžić je tamo gdje je zaslužio da bude, a što se tiče Mladića, sve drugo osim potvrđivanja prvostepene odluke Suda, a to je doživotna robija, bilo bi nepravda naspram osam hiljada ubijenih Srebreničana, 3.500 pobijenih Prijedorčana, više od 11.000 ubijenih Sarajlija te brojnih žrtava u Bijeljini, Brčkom, Zvorniku – poručio je Dervišević, koji od 2005. nije propustio nijedan “Marš mira”, a ići će i ove godine.
Bio deminer
Nakon što je završio šestomjesečni kurs za deminera, tim opasnim, ali i humanim poslom bavio se do 2014. godine, kada je penzionisan. Iz minskih polja je izvukao 39 stradalnika.