U ranim jutarnjim satima 13. aprila dogodila su se dva manja čuda. Prvo, u izvanrednom prikazu tehničke snage, Izrael je — uz pomoć Britanije, Francuske, Jordana i Sjedinjenih Država — presreo oko 170 bespilotnih letjelica, 120 balističkih projektila i 30 krstarećih projektila ispaljenih prvenstveno iz Irana prema Izraelu, navodno s 99 posto učinkovitosti i minimalne štete po živote i infrastrukturu.
Drugo, nakon mnogo mjeseci uglavnom negativne medijske pokrivenosti i rastućeg međunarodnog pritiska, Izrael je pokupio simpatije i pozitivan medijski odjek. S obzirom na dvostruki uspjeh odbijenog napada i poboljšanu sliku Izraela, američki predsjednik Joe Biden navodno je savjetovao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua riječiima: “Dobili ste pobjedu. Odnesite pobjedu”. Mnogi drugi saveznici i stručnjaci imali su sličan savjet za Izrael. Politički magazin Foreign Policy donosi detaljnu analizu.
U tekstu pod naslovom ‘Izraelsko.iranski rat tek počinje’, Foreign Policy piše kako je Izrael pokazao malo interesa da prihvati savjet Joe Bidena. Iako je navodno otkazan trenutni protunapad i čini se da je Izrael zadovoljan “usporivanjem stvari”, kao što je Biden tražio, izraelski čelnici – uključujući ministra odbrane Yoava Gallanta, načelnika Izraelskih odbrambenih snaga Herzija Halevija, člana ratnog kabineta Bennyja Gantza i samog Netanyahua – svi obećavaju osvetu. U prošli petak Izrael je izveo protunapad na sistem protuzračne odbrane u iranskoj zračnoj bazi u Isfahanu u centralnom Iranu. Iako se čini da je napad u velikoj mjeri bio simboličan, on ipak postavlja pitanje: Zašto se Izrael ponovno suprotstavlja Sjedinjenim Državama i njihovim drugim saveznicima, pogotovo nakon što su te iste zemlje upravo pritekle u pomoć Izraelu?
U konačnici, postoji mnogo loših razloga zašto je Izrael uzvratio udarac. Ali postoji i jedna dobra i sveobuhvatna, a to je činjenica da su Izrael i Iran i dalje u ratu, koji će se nastaviti i danas. Sve dok taj sukob traje, operativna logika tog sukoba kretat će se prema eskalaciji.
Za neke, odgovor na pitanje zašto je Izrael uzvratio udarac svodi se na Netanyahuove ambicije. Prema ovoj priči, on jednostavno pokušava spasiti vlastitu kožu. Netanyahu je duboko nepopularan u Izraelu; trenutno uživa tek 15 posto podrške. Njegov glavni izvor političkog legitimiteta – njegova tvrdnja da garantira izraelsku sigurnost – ozbiljno je oštećen Hamasovim masakrom 7. oktobra i svime što je uslijedilo. I stoga, nimalo iznenađujuće, neki promatrači, uključujući iranski režim, tvrde da Netanyahu želi rat s Iranom kako bi vratio svoj imidž u zemlji – ili, u najmanju ruku, kako bi produžio političko obračunavanje od katastrofe od 7. oktobra – i, u procesu, povećati njegove šanse za politički opstanak.
Netanyahu je možda očajan čovjek, ali poticaj za odmazdu ne dolazi samo od njega. Doista, neki od glasnijih glasova unutar Izraela koji su pozivali na protunapad došli su od Netanyahuovih političkih suparnika, poput Gantza, Gallanta i drugih koji politički najviše mogu dobiti od Netanyahuove smrti. Prema anketama, Gantz bi vjerovatno postao premijer da su izbori danas.
Niti je jasno da je napad na Iran dobar politički potez za Netanyahua ili bilo koga drugog. Prema anketi Hebrejskog univerziteta objavljenoj prošle sedmice, oko 74 posto Izraelaca usprotivilo se protunapadu “ako to potkopava sigurnosni savez Izraela s njegovim saveznicima”. Ista je anketa pokazala da je 56 posto Izraelaca reklo da bi njihova zemlja “trebala pozitivno odgovoriti na političke i vojne zahtjeve svojih saveznika” kako bi “osigurala održiv odbrambeni sistem tokom vremena”. Čak i unutar Netanyahuove koalicije, izraelski ograničeni protunapad u petak nije bio jasna politička pobjeda. Desničarski ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir, na primjer, kritizirao je akciju na X kao “jadnu”.
Nasuprot tome, izraelski razlozi za protunapad zvuče šuplje. Izraelski zvaničnici govorili su o potrebi da se Teheranu “pošalje poruka” i “nauči ih lekcija”. Ali bliska prošlost Izraela pokazuje da nasilje “milo za drago” rijetko ima željeni pedagoški učinak. Izraelske četiri ograničene vojne operacije u Gazi prije sadašnjeg rata – s još ograničenijim udarima između – nisu uspjele odbaciti ili odvratiti Hamas, kao što je masakr 7. oktobra tako jasno pokazao. I Iran je koristio gotovo identičan jezik – o tome da treba “podučiti” Izrael da ne napada njegove operativce u Siriji ili drugdje – kako bi opravdao svoj napad. Sve to, zauzvrat, postavlja pitanje bi li Izrael bio učinkovitiji u pokušaju “podučavanja” Irana.
Pošteno govoreći, postoji nekoliko slučajeva u kojima je Izrael doista uspio naučiti lekciju svoje protivnike. Najbolji primjer je možda Libanonski rat iz 2006. godine, koji je započeo nakon što su operativci Hezbollaha prešli u Izrael, ubili osam izraelskih vojnika i oteli još dvojicu. Nakon sukoba, vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah rekao je novinarima da žali što je odlučio pokrenuti operaciju. “Pitate me, da sam znao [prije] da će operacija dovesti do takvog rata, da li bih to učinio? Ja kažem ne, apsolutno ne”. Ali poučavanje ove lekcije uključivalo je 34-dnevni, pravi, vrlo razorni rat koji je koštao života 121 izraelskog vojnika, stotine boraca Hezbollaha i više od hiljadu civila te raselio više od milion osoba sa svake strane granice – jedva ograničeni napad koji je Izrael upravo izveo protiv Irana.
Naravno, iza izraelske želje da udari na Iran postoji osnovniji motiv: osveta. Uostalom, čak i ako je napad u konačnici bio neučinkovit, Iran je bacio nekih 60 tona eksploziva izravno na Izrael, rušeći nepisana pravila izraelsko-iranskog rata u sjeni i držeći cijelu naciju na rubu, makar samo na jednu noć. Razumljivo je da su neki Izraelci htjeli – i dalje žele – uzvratiti udarac.
No, kako je Bret Stephens podsjetio čitatelje u New York Timesu, “osveta je jelo koje se najbolje poslužuje hladno”. Općenito, emocionalne odluke ne čine razboritu strategiju. To je posebno tačno u ovom slučaju, s obzirom na vojne i diplomatske uloge za Izrael i regiju u cjelini, ako izbije regionalni rat. I doista, čini se da je napad u Isfahanu namjerno kalibriran da ne izazove takvu eskalaciju.
Štaviše, na nekoj razini, čak i prije Isfahana, bilanca je već bila izjednačena. Iran je, nakon svega, izgubio sedam pripadnika Islamske revolucionarne garde (IRGC)—uključujući Brig. Gen. Mohammad Reza Zahedi, najviše rangirani pripadnik Quds snaga koji je ubijen otkako su Sjedinjene Države ubile Qassema Suleimanija u Iraku 2020. godine—u izraelskom napadu na iranski diplomatski kompleks u Damasku; Izrael nije izgubio ništa uporedivo od Irana.
Ali ako postoji mnogo loših razloga za sadašnje i buduće izraelske napade na Iran, postoji barem jedan dobar: Izrael i Iran su u ratu. Taj je rat godinama bio uglavnom prikriven, ali je od 7. oktobra izašao iz sjene. Zajednički nazivnik između Hamasa, Hezbollaha, Hutija i drugih grupa koje napadaju Izrael već više od šest mjeseci jest da ih sve – u različitoj mjeri – financira, obučava i oprema Iran. Posljedično, kada se sedam operativaca IRGC-a — uključujući Zahedija, koji je koordinirao odnos Irana s Hezbollahom i Assadovim režimom — pojavilo u Damasku krajem marta, Izrael je zaključio — vjerovatno ispravno — da oni nisu bili tamo kako bi isprobali sirijsku restoransku scenu.
Nakon iranske odmazde i odgovora Izraela, lopta je u iranskom dvorištu u ovom čudnom performativnom prikazu vojne moći. Prvi pokazatelji su da bi Iran mogao odustati od ovoga, barem zasad. Ako bude tako, i Sjedinjene Države i regija će odahnuti.
Nažalost, malo je vjerovatno da će predah potrajati. Izrael će vjerovatno i dalje morati nastaviti s napadima na iranske operativce u inostranstvu, makar samo da poremeti ili možda čak prekine protok materijalne i strateške podrške iz Irana svojim opunomoćenicima. Suprotno iranskim tvrdnjama da se “stvar može smatrati zaključenom”, sve dok Iran nastavlja podržavati svoje opunomoćenike i ti proksiji ostaju uključeni u sukob s Izraelom, operativna potreba za takvim udarima – poput onog na iranski diplomatski kompleks u Damasku – će ostati.
A, ako tinjajući konvencionalni sukob nije dovoljan razlog za pokretanje izraelske vojne akcije protiv Irana, onda postoji još veći razlog koji se nazire na horizontu: iranski nuklearni program. Od propasti Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana—poznatog i kao iranski nuklearni sporazum—Teheran se sve više približava bombi. Izraelski čelnici dugo su se brinuli da će se nuklearno naoružani Iran ohrabriti da poveća svoju podršku svojim opunomoćenicima, ako ne upotrijebi oružje da izravno napadne Izrael. Za mnoge Izraelce, iranski napad prošlog vikenda samo je pojačao takve strahove. Uostalom, ako se izraelski nuklearni arsenal za koji se naširoko sumnja pokazao nedostatnim da sada odvrati iranski konvencionalni napad, zašto bi Izrael vjerovao da može uspješno odvratiti Iran nakon što ima nuklearno oružje? Zbog toga je izraelska preventivna akcija protiv iranskog nuklearnog programa još vjerovatnija, uprkos nekim značajnim vojnim izazovima.
Iz svoje perspektive, Izrael će morati nastaviti napadati iranske mete, čak i ako se skinu sumnjivi politički motivi, nejasno razmišljanje o odvraćanju ili jednostavno sirove emocije. Sve dok su Izrael i Iran uključeni u sukob, nastavit će razmjenjivati udarce – bez obzira na to što Sjedinjene Države i drugi saveznici savjetuju Izraelu da izbjegne eskalaciju.
U konačnici, ako Sjedinjene Države i Europa žele preduhitriti šanse za regionalni rat na Bliskom istoku, morat će uvjeriti Iran da obuzda svoje opunomoćenike i učini nešto u vezi sa svojim nuklearnim programom. U suprotnom, sukob će se nastaviti odvijati.