Iran je u posljednjih nekoliko godina razvijao i unapređivao napredne sisteme protuzračne odbrane, no ipak je prioritet dao izgradnji ofanzivnih balističkih raketa kako bi zastrašio i eventualno napao svoje protivnike. Ovaj potez Teherana sada se suočava s najvećim iskušenjem do sada.
Izraelski zračni i raketni napadi na Iran, izvedeni 26. oktobra, očigledno su ozbiljno oslabili najnaprednije iranske sisteme protuzračne odbrane, što Iran ostavlja ranjivim ukoliko se odluči za treći raketni napad na Izrael. “Iran je praktično nenaoružan,” izjavio je izaslanik predsjednika SAD-a za Bliski istok, Amos Hochstein. Jedan izraelski zvaničnik izjavio je da je operacija “precizno ciljala” iranske sisteme protuzračne odbrane, ostavljajući Teheran u “nepovoljnoj poziciji”.
Neki izvještaji čak tvrde da je cijeli iranski arsenal ruskih S-300 sistema protuzračne odbrane uništen u ovim napadima. Stručnjak Arash Azizi, koji se bavi pitanjima sigurnosti i autor je knjige “Komandant iz sjene: Soleimani, SAD i iranske globalne ambicije”, navodi da domaći iranski sistemi protuzračne odbrane rade relativno dobro, ali ne mogu nadomjestiti sofisticirane sisteme poput S-300, a posebno ne S-400, kojeg Iran dugo pokušava nabaviti.
Iran je izgradio domaće sisteme poput Bavar 373 i 3rd Khordad, za koje tvrdi da su na nivou S-300. Ipak, stručnjaci su skeptični po pitanju stvarnih kapaciteta ovih sistema, a dodatni problem je što Iran još uvijek nije primio napredniji ruski sistem S-400, za kojim očajnički traga, zbog zahtjeva Moskve usljed trenutnih vojnih potreba u Ukrajini.
Izrael je napadima odgovorio na veliki balistički napad Irana izveden 1. oktobra. Teheran već decenijama ulaže značajna sredstva u razvoj svog arsenala balističkih raketa, postepeno poboljšavajući njihovu preciznost i domet. Za razliku od svog neprijatelja Izraela, koji je izgradio jedan od najnaprednijih sistema protivzračne odbrane, Iran se prvenstveno fokusirao na razvoj ofanzivnih raketa. Iako je tražio podršku u vidu naprednih sistema protuzračne odbrane od Rusije, Moskva je u pružanju takve pomoći bila spora.
Iranski arsenal protuzračne odbrane trenutno je kombinacija ruskih, domaćih i zastarjelih sistema, naslijeđenih iz vremena prije Iranske revolucije 1979. godine. Farzin Nadimi, analitičar za sigurnost, pojašnjava da je Iran počeo razvijati balističke rakete tokom rata s Irakom u 1980-ima, prvenstveno kako bi podržao svoje “ideološke ciljeve” u regiji.
Kada je Iran bio saveznik SAD-a za vrijeme vladavine posljednjeg šaha, kupio je flotu F-14A borbenih aviona opremljenih dugometnim AIM-54 Phoenix projektilima, te raketne sisteme zemlja-zrak MIM-23 Hawk. Nakon revolucije, Iran je nabavio S-200 sisteme i MiG-29A borbene avione iz Sovjetskog Saveza, a S-300 je naručen 2007. godine, ali je stigao tek 2016.
“Najveći nedostatak iranske vojne strategije je činjenica da nisu uspjeli razviti modernu zračnu vojsku,” izjavio je Azizi. Iran se u velikoj mjeri oslanja na američke avione iz perioda šaha, dok u novije vrijeme traži borbene avione Su-35 Flanker iz Rusije, kao i S-400 sisteme, no ove isporuke su još uvijek neizvjesne.
S obzirom na sankcije kojima je Iran podvrgnut, Teheran je bio prisiljen razvijati lokalno proizvedeno oružje kako bi izbjegao zavisnost od vanjskih dobavljača. Bez tradicionalne vojne moći, Iran je morao da se oslanja na asimetrične kapacitete kako bi pružio odvraćanje i projekciju svog uticaja. James Devine, profesor sa Univerziteta Mount Allison, pojašnjava da je Iran prilagodio svoj pristup, oslanjajući se na modifikaciju i unapređenje stranih sistema kao što su američki projektili Hawk i ruski S-200.
Iako je ova strategija omogućila određeni nivo samoodbrane, sada postaje jasno da su njeni dometi ograničeni. Ako ova strategija nastavi da ne daje očekivane rezultate, sljedeći korak za Iran bi mogao biti nuklearno oružje, smatraju analitičari, prenosi Business Insider.