Ona je bila glavna domaćica manastira, nekako i logistika i kuhinja. Nekako i vjera i čast. I kultura. Bio sam dječak, kojeg je otac iz Bosne prvi put doveo u Srbiju, i to baš u manastir. Ljudi ne razumiju, manastir je bio i turistička destinacija čak i u komunizmu, restoran je imao vrhunsku domaću hranu, tamo se bez ikakve predrasude sastajala Jugoslovenska raja, terenci-kolege mog oca, znalo se tamo i zalomiti, a Buda je bila domaćica. Pričao sam o tome, ali još jednom: U toj povelikoj grupi Buda me zapazila, odvojila, odvela unutra u restoran i dala mi grah, najbolji na svijetu, bez svinjetine. Kultura je i kada ne pitaš, a nekako znaš kako ćeš koga ugostiti. Sestra Buda je tada mogla imati oko 35 godina i ja sam je ljetos, gotovo 50 godina kasnije našao u manastirskom restoranu. Bio sam presretan da je živa, danas sam pretužan što je umrla. Šta nas određuje u životu? Kakvi smo mi danas, zbog čega smo takvi kakvi jesmo?
Pročitao sam tone knjiga o tome, a odgovor je samo jedan: naše djetinstvo nas formira, a da nemamo pojma da se formiramo, tada, kada smo djeca, mali, pa čak i manji, mlađi, nesvjesni mi se formiramo. Neki naučnici kažu do treće godine života, zamislite. Neki do sedme, pa do 14-te pokupimo nešto, pohranimo u svijest ili podsvijest i tek ako malo duže poživimo i sami spoznamo otkud vam to nešto što ste vi. Ja sam, svjesno, od bude naučio, pokupio lekciju o kulturi. Kažu, bila je Titova omiljena kuharica. Bogami, bila je i Senadova omiljena kuharica i više za mene – ličnost, sestra Buda, vjernica, časna sestra, moralna vertikala, žena u službi ljudi. Život je čudo – mene, koji ne jede grah-pasulj, u nečemu je formirala jedna porcija tog graha. Pokoj ti duši, sestro Budo.