Bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za „Face.ba“ piše o aktuelnoj situaciji u Ukrajini i svijetu.
„Šef Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov je u intervjuu američkom izdanju ‘Newsweek’ još jednom iznio neosnovane zahtjeve Ukrajini. Kremlj i dalje insistira na odbijanju Ukrajine da se pridruži NATO-u i ‘priznavanju teritorijalne realnosti’. Pod izgovorom ‘zaštite prava govornika ruskog’, Kremlj nastoji da se umiješa u unutrašnja pitanja Ukrajine. Moskva ponovo insistira na denacifikaciji, što je pečat ruske propagande za dehumanizaciju Ukrajinaca i opravdanje agresije.
Prema Kremlju, svi oni koji su protiv ruske agresije su nacisti, a oni koji podržavaju uništenje Ukrajine su ruski heroji. Moskva također traži od Kijeva da povuče Ukrajinsku vojsku iz četiri djelimično okupirana regiona, kako bi se odrekla i Krima koji je zauzela Ruska vojska. S. Lavrov iz nekog razloga naziva ‘Istanbulske sporazume’, koji su navodno parafirani 29. marta 2022. godine od strane ruske i ukrajinske delegacije, osnovom za mirno rješenje, ali napominje da su se ‘ove realnosti značajno promijenile u dvije godine, uključujući i u pravnom smislu’.
Odnosno, ono što se sada predlaže dosta se razlikuje od onoga što se spominje u tekstu Istanbulskih sporazuma. Sam S. Lavrov je podsjetio da je ruski predsjednik V. Putin naveo preduvjete za mirno rješenje: potpuno povlačenje Oružanih snaga Ukrajine iz Donjecke, Luganske, Zaporoške i Hersonske oblasti; priznavanje teritorijalnih realnosti sadržanih u Ustavu Rusije; neutralni, nesvrstani, nenuklearni status Ukrajine; njena demilitarizacija i denacifikacija; osiguravanje prava, sloboda i interesa građana ruskog govornog područja i ukidanje svih sankcija Rusiji.
Osim toga, Lavrov smatra da se dozvola za udar Oružanim snagama Ukrajine zapadnim oružjem duboko u Rusiju igra vatrom, što ima opasne posljedice, ističući da će ruska strana donositi odluke na osnovu svog razumijevanja prijetnji koje predstavlja Zapad.
Istovremeno, ruski diplomata je naveo da Moskva razumije da ‘obnavljanje mira nije dio neprijateljskih planova’. Skrenuo je pažnju na činjenicu da predsjednik Volodimir Zelenski nije otkazao svoj dekret o zabrani pregovora s Rusijom.
Praktično, Moskva želi da prigrabi teritoriju koja je duplo veća od prosječne evropske zemlje i isto tako potpuno ponizi Ukrajinu nekom vrstom denacifikacije, u vrijeme kada je Rusija prava fašistička država, kao i demilitarizacijom, tako da u budućnosti, kada Rusija ponovo napadne, Kijev neće imati sredstva za zaštitu.
Osim toga Kijev se ne može politički nikada fokusirati na Evropu, već isključivo na potrebe Kremlja. Prema riječima Lavrova, Kijev je na ovu izjavu odgovorio ‘oružanom invazijom na Kursku oblast 6. augusta’. I to iz nekog razloga iznenađuje ruskog ministra i izaziva bijes. Prema Lavrovu, pokrovitelji Kijeva, Sjedinjene Države i druge zemlje NATO-a, nastoje nanijeti strateški poraz Rusiji… a ovo je barem nešto stvarno što je kremljovski potrčko istinito rekao. Stoga, pod ovim okolnostima, napominje S. Lavrov, ‘nemamo druge opcije osim da nastavimo specijalnu vojnu operaciju dok se prijetnje iz Ukrajine ne otklone’.
Odnosno, ili dok Ukrajina kapitulira pred Moskvom, a onda će dobiti nešto poput ponižavajućeg mira, bolje rečeno primirja, ili je Kremlj jednostavno ‘primoran’ da nastavi da zauzima teritoriju zemlje osnivača UN-a, jer ne vidi drugi izlaz, jer je Kijev odbio da kapitulira pod ponižavajućim uvjetima.
Istovremeno, iza Moskve, Kina se aktivno poigrava sa Brazilom sa svojim mirovnim planom, koji se ne protivi da Rusija zauzme ogromne ukrajinske prostore kao rezultat ‘mirovnih pregovora. Ako Kijev ne pristane na ovo, onda remeti takozvane mirovne pregovore. Na taj način Peking i Brazil primitivno pokušavaju da zadovolje teritorijalne apetite Kremlja na račun Ukrajine, jer je Rusija ljuta na Zapad koji je sebi dozvolio da pomogne Ukrajini u borbi protiv ruskih kolonijalnih nasrtaja. Stvoren je divan neokolonijalni trio: Moskva – Peking – Brazil, koji se krije pod krinkom grabežljivih mirovnih pregovora.
U principu, niko nije protiv da Peking i Brazil budu spremni da zadovolje teritorijalne apetite Rusije, koja je po teritoriji vjerovatno ‘najmanja’ država na svijetu, na račun svojih prostora. Peking bi mogao ustupiti dio Mandžurije, gdje je Rusija već imala eksteritorijalnu kinesko-istočnu željeznicu, a Brazil bi mogao posuditi dio amazonske džungle za ruski razvoj, jer Rusija ima dosta iskustva u kolonizaciji ogromnih šumskih prostora u Sibiru.
Oni koji podržavaju Rusiju u SAD ne treba da se čude što će uskoro dobiti ruski zahtjev za povratak Aljaske, a onda će vjerovatno Meksiko tražiti povratak Teksasa, Arizone i Kalifornije sa Nevadom. Paragvaj će spominuti kako je Brazil uzeo dio njegovog teritorija sredinom 19. vijeka, a Mongolija bi mogla da zahtijeva od Kine povratak svojih historijskih teritorija koje su danas dio Narodne Republike Kine, kao provincija Unutrašnja Mongolija.
I tako po cijelom svijetu do beskonačnosti… a sve je to zahvaljujući grabežljivoj politici Moskve i ‘čudesnom’ kinesko-brazilskom mirovnom planu, koji ne predviđa poštivanje principa Povelje UN-a o teritorijalnom integritetu zemalja članica.
Neophodno je shvatiti da osnova za stvarno mirno rješenje zasnovano na principima pravde može biti samo Formula mira predsjednika V. Zelenskog, a ne ucjene Kremlja.
Ukrajina traži povlačenje ruskih trupa sa svih međunarodno priznatih ukrajinskih teritorija, uključujući i Krim, koji je okupiran od 2014. godine, i naziva ovo uvjetom za početak pregovora s Rusijom.
Prema zvaničnom Kijevu, tema pregovora bi trebalo da bude kompenzacija Moskve za gubitke koji su Ukrajini naneseni kao rezultat ničim izazvane oružane agresije. Sve ovo u potpunosti je u skladu sa Poveljom UN. Ukrajina svojim ciljem naziva i pridruživanje Sjevernoatlantskom savezu, što bi trebalo da garantuje nemogućnost nove ruske agresije. Težnja ka ulasku u NATO suvereno je pravo Ukrajine, dok je napuštanje vlastitih teritorija politički neprihvatljivo i pravno neustavno.“