Historija Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država čini dvije trečine historije države i nisam pretjerao kada to kažem. Neću pisati o odluci Marbury vs Madison koja je prva devijacija na Ustav, a devijacije će se nastaviti u sve težim i radikalnijim formama nevezano za politički projekat koji je stajao iza njih. Počev od Dred Scott preko Plessy vs Ferguson pa do Brown vs Board od Education i doči do te mjere da se može kazati da Amerika funkcioniše i prema nepisanom Ustavu, pored pisanog Ustava. Ukazati moramo na tri važne odluke i osvrnuti se na princip Jim Crow zakona „jednako ali odvojeno“.
Slučaj „Dred Scott” (1857)
Dred Scott rođen je kao rob, živio je kao rob i kada su u 19.stoljeću u Americi doneseni zakoni i sklopljeni sporazumi/kompromisi koji su kazali da ako rob boravi na teritoriji koja je ukinula ropstvo on je slobodan čovjek tzv „Mizuri kompromis“(da pojednostavimo). Dred Scott je učinio upravo to ali sud u saveznoj državi Mizuri nije priznao njegovu slobodu pa je slučaj završio pred Vrhovnim sudom SAD-a. Predsjednik suda u to vrijeme Roger Taney izdjestvovao je odluku sedam na prema dva u kojoj je kazano ukratko da robovi nemaju pravo na državljanstvo jer su smatrani imovinom. Neki su skloni i tvrdnji da je ovom odlukom Taney opalio i prvi metak građanskog rata skoro četiri godine prije napada na utvrdu Fort Sumter 12.aprila 1861.godine
Ono što će Dred Scott precedent postaviti ukinuti će , XIII (Emancipation proclamtion) XIV i XV Amandman na Ustav SAD-a. Dred Scott bio je i ostao jedna od najgorih odluka donesenih u historiji Vrhovnog suda, međutim odluka Dred Scott se mora posmatrati i kao ustavna devijacija koja je počela odlukom Marbury vs Madison 1801, a ista je Vrhovnom sudu dala ovlasti četvrte grane vlasti, nešto što će kasnije Warrenov sud 50’ i 60’ –tih godina 20. stoljeća iskoristiti za novu krajnost- liberalnu koja će donijeti nove probleme.
Slučaj Plessy vs. Ferguson (1896)
Nakon završetka građanskog rata u Americi 1865.godine Linkoln se odlučio za projekat „Rekonstrukcije“ gdje je trebalo na Jugu da otkloni elemente starog i uvede novo, naročito da se reformira privreda koja je u 99% ovisila o robovskoj radnoj snazi. Međutim za to su šanse bile veoma male ili nikakve. Pogotovo nakon smrti Abrahama Linkolna njegovi nasljednici prvo Andrew Johnson, pa nakon njega i general Grant pokazali su kao naročito nesposobni lideri i državnici te je tako era „Rekonstrukcije“ na Jugu pokazala se ne samo kao neuspješna nego je oživjela dobar dio sentimenta koji je vladao prije rata. Konačno, era Rekonstrukcije na Jugu propala je krajem 19.vijeka kada su južnjaci počeli da izglasavaju legislativu koja je podržavala segregaciju. Legislativa tog karaktera poznata je pod grupnim nazivom Jim Crow Zakoni, a posljednji takav zakon ukinio je Civil Rights Act 1964.godine. U suštini snagu tim zakonima dala je odluka Vrhovnog suda SAD iz 1896.godine kada je isti sud odlučio da „sve može biti odvojeno ali jednako“ prema klauzuli jednakopravnosti XIV Amandmana na Ustav SAD. U praksi na primjer je to značilo da crnci i bijelci idu u odvojene škole ali su te škole morale biti po kvalitetu nastave, opremi i svemu ostalom potpuno jednake. Isti princip važio je i za javni transport, restorane i tako dalje . Sud kojim je predsjedavao Will Fuller prvi je put u rasnim predmetima donio odluku koja je na Kongres prebacila teret da donosi dalje zakone i odluke i da izvršava svoju zakonodavnu funkciju, a što po dobrom starom američkom običaju nije rađeno, stavljeni „moratorijum“ kazalo bi se traje i danas. Plessy je bio unikatna odluka, prvo to je odluka koja je oslikavala i danas oslikava američko društvo koliko god se govorilo suprotno i ako nije tako očito i drugo koliko god da je ona bila sama po sebi protivna XIV Amandmanu isto toliko je bila i usaglašena sa njim, a o čemu ću uskoro pisati u mnogo ozbiljnijem formatu. I tako je Amerika živjela sa Plessyem sve dok Sud 1953.godine nije odlučio da promjeni svijet, ali doslovno.
Abraham Linkoln, ulje na platnu. Slikar George Healy (1813-1894), završeno 1869.godine
Brown vs Board of Education of Topeka (1954)
Vjerovatno poslije odluke Marbury vs Madison najslavnija odluka poznata u širem krugu izvan interesovanja Vrhovnog suda SAD-a. Donesena je u specifičnim okolnostima, naime te 1954.godine posljednji je ciklus Vrhovnog suda gdje su zajedno radile sudije koje je imenovao Frenklin Ruzvelt. Bili su to Hugo Black, William Douglas, Feliks Frankfurter, Robert Jackson i Stanley Reed. Predsjednik suda bio je bivši guverner savezne države Kalifornija Earl Warren . Sud je cijenio da je klauzla jednakopravnosti XIV Amandmana i takozvani “due process of law” (o kojem opet drugom prilikom) koju su 1896.godine Fullerove sudije protumačile u odluci Plessy kako je gore napisano pogrešno protumačena i da crnci i bijelci moraju da idu zajedno u iste škole. Istini za volju ova odluka bi možda imala drugačiji ishod da Feliks Frankfurter nije isposlovao da se odradi „ponovna rasprava“ i kupio vremena da izlobira odluku kakva je konačno donesena. Brown je devijacija , a o devijacijama na ustavne amandmane SAD-a opet drugom prilikom i u znantno ozbiljnijem formatu. (Imamo i odluke Brown II (1955), Brown III (1992) i cijeli niz povezanih odluka nižih sudova).
Odluka Brown je u smislu rasnih odnosa vrhunac američkog liberalizma ljudskih prava, velika i teška devijacija na društvene odnose koji kuliminiraju upravo u ovom trenutku dok pišem ove redove. I ako je mnogo toga kazano o ovoj odluci, jedna stvar u kojoj se slažu i originalisti i liberali,a što je rijetko jeste čijenica da je ustav rastegnut preko granica pucanja i da Amerika manje više od toga trenutka u jednoj mjeri funkcioniše prema nepisanom ustavu, a koji se ogleda u sudskoj praksi Vrhovnog suda i ponegdje i nižih sudova.
Earl Warren predsjednik Vrhovnog suda (1953-1969), ulje na platnu službeni porter Vrhovnog suda (1955.godina)
Jim Crow Law
I ako su sve ove odluke obavezujuće zakoni o rasnoj segregaciji na Jugu SAD-a stavljeni su van snage tek 1964.godine, donošenjem Civil Rights Act-a. Civil Rights Act ili Zakon o građandskim i ljudskim pravim (u slobodnom prevodu) predstavlja prvi ozbiljan komad legislative koji je Kongres donio još od ustavnih amandmana u 19.stoljeću, a koji su se ticali raznih sfera ljudskih i građanskih prava. Recimo jedna od posljednih odluka Vrhovnog suda SAD-a koja je dodatno polarizrala zajednicu je Bostock vs Clayton Country koji se tiče nekih drugih prava ali svjedeno opet sud preuzima ulogu zakonodavca. Jim Crow zakoni pratkično su značili da crnci i bijelci imaju sve odvojeno ali “jednako”, a u praksi to je značilo tešku majorizaciju afro-američke populacije koja je u nekim gradovima bila u takvim manjinama da nije skoro ni imala nikakva prava. Jim Crow je u Luizijani i Oregonu preživio u jednom obliku sve do marta mjeseca ovde godine kada je Vrhovni sud ukinuo tzv. Jim Crow porote. Ustavom SAD-a propisano je da lice da bi bilo osuđeno porota mora biti jednoglasna. U ovim saveznim državama ukoliko je više od 2/3 bilo za osudu lice je bilo osuđivano. Samim tim ako je u poroti bilo 12 ljudi, 10 je ZA 2 su PROTIV taj bi „visio“ samo je „fazon“ što su afro-amerikancima uvijek „zapadale“ bijele poroto sa jednim ili dva afro-amerikanca koji su bili tu radi ukrasa. Nakon odluke Vrhovnog suda ove porote su postale „prošlost“ i morat će se postupati prema Ustavu. Posebno se postavlja pitanje šta će biti sa 1.500 osuđenika u posljednih 5 godina koima su Jim Crow porote presudile, a da odluke nisu bile jednoglasne, a čak ih je više od 1.300 afro-amerikanaca.
John Roberts predsjednik Vrhovnog suda SAD 2005-danas.
Shodno svemu što smo kazali, pisani Ustav SAD-ima svoga nepisanog saputnika kojeg je kroz odluke uredio Vrhovni sud. I ako su te odluke uvijek bile tu i bile vrlo utjecajan dio američkog društva (prvi radovi na temu nepisanog ustava SAD-a urađeni su odmah poslije odluke Plessy vs Ferguson) i pravnog sistema u zadnjih tri decenije nepisani Ustav preuzeo je primat, a pitanje koje se postavlja nije da li će doči nego kada će doči do ustavne reforme u SAD-u, koja je zadnjim dešavanjima samo ubrzana te je postalo neminovna.
Literatura:
Piše: Damir Sakić
- OGLAS -