Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajinu.
“Generalni štab Rusije počeo je široko koristiti praksu koju je koristio još komunistički diktator Josif Staljin i maršal Žukov u vrijeme Drugog svjetskog rata. Oni nikad nisu štedjeli živote sovjetskih vojnika i civila u borbama sa njemačkim Vermahtom. Zato SSSR ima najveće brojke gubitaka svojih vojnih lica u odnosu na druge vojske zaraćenih strana tijekom Drugom svjetskog rata. Recimo, u jesen 1943. godine, maršal Žukov u procesu forsiranja rijeke Dnjepar izgubio je jedan milion sovjetskih vojnika, i to uglavnom Ukrajinaca. Kad je sovjetskom vojskom Moskva izvršila totalnu mobilizaciju svih muškaraca ovog dijela Ukrajine, bio je vraćen natrag istočni i centralni dio Ukrajine poslije privremene nacističke okupacije. A kako su oni više od dvije godine živjeli pod njemačkom vlašću, onda su moskovskom rukovodstvu bile vrlo sumnjive osobama. Tada je maršal Žukov dao naredbu svojim generalima da ne štede živote tek mobiliziranih Ukrajinaca. Dnjepar je postao crven od ukrajinske krvi i ciničnog odnosa prema običnom vojniku sovjetskog generaliteta.
Kremlj je zaboravio kako je u ljeto/jesen 1941. godine uspio izgubiti svu ukrajinsku teritoriju zbog loše koordinacije i upravljanja Crvenom armijom. Tada su sovjetski generali izgubili sve glavne bitke i gotovo dva milijuna Crvenoarmejaca bilo je zarobljeno njemačkom vojskom. Jednim od razloga bilo je to što prije rata Staljin koji bio paranoičan odnosno moguće zavjere protiv njega represirao je 90% svih viših vojnih kadrova. Većina sovjetskih generala bila streljana ili strpana u zatvore u 1939.-40. godinama. Na njihovo mjesto došli novi kadrove koji nisu bili pripremljene za vješto upravljanje velikom količinom vojnika. Na položaje dolazili ne sposobni, a politički podobni oficiri, koji širili staljinizam i neophodnost borbe sa unutarnjim neprijateljem, kojeg u stvari već odavno nestalo. Samo tijekom 1937.-1939. g. bilo je uništeno milion sovjetskih ljudi po političkim motivima. Zloglasni NKVD koji odgovarao za sigurnost u zemlji inkriminirao je mnogim visokim čak komunističkim dužnosnicima izdaju državnih interesa i rad za inozemne obavještajne službe. Apsolutna većina onih koje bili represirani čak nikad u životu nisu bili za granicom SSSR i u nikakvom dodiru ni sa jednim stranim državljaninom. Ipak tada Sovjetski Savez je bio državom zatvorenog tipa. Ali to NKVD ne uzimao u obzir. Nevinih ljudi jednostavno hapsili i vodili na strjeljanije ili bacili u koncentracijske logore. Takvi logori bili izumom Staljinovog režima koji kasnije počeli aktivno koristiti nacisti u Trećem Rejhu. U jednom trenutku krajem tridesetih godina prošlog vijeka po zatvorima i u koncentracijskim logorima SSSR bilo je više od dvadeset miliona sovjetskih ljudi. A kad uzmemo još Gladomor 1932.-1933. g. tada je umrlo od velike gladi 10 milijuna osoba iz kojih 7 milijuna u Ukrajini. I sve to na teritoriju koji nacisti okupirali u 1941. g. Tako da još 10 milijuna sovjetskih ljudi moglo pružati otpor agresoru. Ali tiranin i ljudožder Staljin, koji sada je primjer državnika za Vladimira Putina, to nije uzimao u obzir. Njegov režim došao praktički potpuno nepripremljen za veliki rat sa snažnim protivnikom onda stao koristiti neljudske metode u toku vojnih borba sa Hitlerom. Moskva formirala iz osoblja NKVD vojne odrede koje stavila u pozadini sovjetske vojske. Kremlj donio odluku koja zabranjivala sovjetskom vojniku da se povlače u slučaju snažnog napada neprijatelja. Povlačenje bez dozvole višeg vojnog rukovodstva smatralo se državnom izdajom i kaznilo se strjeljanijem na mjestu bez suđenja i istrage. Ove strjeljanija vršili odredi NKVD. Oni otvarali vatru u leđa svakom sovjetskom vojniku tko je pokušao spasiti svoj život povlačenjem iz zauzetih položaja. Tako je bilo ubijeno ogromnu količinu crvenoarmejaca. Svi njihovi obitelji kasnije dobivali obavijest o tome da njihovi bliski nestali bez traga. To znači da familiji nisu imali nikakve isplate od sovjetske države, a također ostajali pod sumnjom što možda njihovi najmiliji prešli na neprijateljsku stranu, a takvih stvarno bilo je puno. Despotizam Staljinovog režima njih gurao u zagrljaj nacista, koji nisu čak bili tako okrutni kako NKVD. Poslije završetka Drugog svjetskog rata i demobilizaciji ispalo da regularna sovjetska vojska imala ogromne gubitci u ljudstvu. Ali svi vojnici NKVD koji ratovali u trećoj liniji i ubijali svojih sunarodnjaka bili su živi i zdravi. Mnogi su dobili državne odličja za hrabru borbu sa neprijateljem, a u stvari ubojstvom vlastitih vojnika.
Tako sadašnja Rusija počela koristiti ovu omraženu u tijeku Drugog svjetskog rata praksu i sada. U pozadini regularne ruske vojske stoji Rosgvardija (Ruska garda) koja počela uništavati svih tko ostavlja svoje vojne položaje. Najviše tako gine predstavnika iz plaćeničke vojske Vagnera. Uglavnom to su zatvorenici kojih pokupili iz ruskih zatvora uz suglasnost ratovanja u Ukrajini i oprosta svih kaznenih dijela. Ovdje regrutirani čak serijski razbojnici i ubojice. Također ima sada dosta svjedočanstva o ubijanju mnogih ruskih vojnih osoba koji nisu htjeli ići na prvu liniju ginuti za apsolutno nejasni ciljevi agresiji na Ukrajinu. Njih isto kako u Drugom svjetskom ratu počeli likvidirati bez suda i istrage. Takvima neandertalskim metodama Moskva želji disciplinirati svoju vojsku, koja polako kreče smjerom nezadovoljstva načinom vođenja rata i realizaciji anti humanih ciljeva. Još očekuje se dolazak novih tek mobiliziranih snaga i nije sasvim jasno kako oni će reagirati na kriminalne zapovjedi svog vojnog rukovodstva. U sredini ruske vojske zrije bunt sa teško predvidljivima za Kremlj i budućnost RF posljedicama.”