1659. godine ukrajinska kozačka vojska zajedno sa konjicom Krimskih Tatara na istoku Ukrajine pored grada Konotop, koji nije se predao Moskovljanima, potpuno razbila agresorsku vojsku Moskovske države. To je bila bitka za utvrđivanje slave ukrajinskog oružja.
Još jednom moram podsjetiti da do 1718 godine država koja je u istoj godini sebe proglasila pod novim nazivom Rusija, a u originalnom nazivu Rosija, bila je od 13 stoljeća Moskovskom kneževinom. U gradovima i okolicama Kijeva, Černigova, Volodimira (Volynj), Galiča (Galicija) stanovništvo iz prostora Moskve, Rjazani, Suzdali, Tveri uvijek se zvali kao Moskovljani ili Moskoviti, ali nikad Rusima. Ovo je bilo očigledno zbog toga što regije rijeka Moskve i gornje Volge koje su bile u sastavu države Rus nikad se u Kijevu nisu smatrale kao prvobitna teritorija Kijevske države nego kao vanjski izvojevani prostor na kojem su oduvijek živjeli neslavenski narodi, a pridošli u 8. vijeku. Slaveni sa teritorija sadašnje Poljske. Tako u Kijevu, Černigovu, Volodimiru i Galiču živjelo je stanovništvo koje sebe zvalo Rusima, koje je bilo titularnim narodom Kijevske države. Oni su bili direktni potomci prvih Slavena na ovom prostoru – Anta i Sklavina. A regije rijeke Moskve i gornje Volge uvijek su bile nastanjene plemenima finsko-ugarskog porijekla koji su bili pokoreni Kijevskom državom Rus. Titularni narod države Rus imao je svoja plemena. Oko Kijeva živjeli su plemena Poljana, okolo Černigova – Siverjani, u regiji grada Volodimir – Volynjane, okolo Galiča – Bijeli Hrvati, koji su kasnije sa razvojem druge Kijevske države Rus (od 882. godine) počeli sebe isključivo zvati samo kao Rusi i to od 11. vijeka. Prije toga koristili su i naziv svog plemena i zajednički naziv Rus. Recimo na Balkan u regiju između Dunava i Jadranskog mora sredinom 6. stoljeća otišli su Slaveni iz teritorija Galicije (gornji tok rijeke Dnjestar) još sa nazivom Hrvati.
Moskva na zemljopisnoj mapi pojavljuje se tek u 12. vijeku (1147 godine), a tamošnja mješavina lokalnog finsko-ugarskog stanovništva (plemena Merja) i pridošlih Slavena iz Poljske (plemena Vjatiči) sebe zvala kao Ruskije. To znači da je pripadala državi Kijevska Rus, plaćala tu poreze, a sinovi Velikog Kijevskog kneza dolazili su ovdje tek na vladanje ove kolonizirane teritorije. Ali opet, Ruskije to je vlastiti naziv istog stanovništva. U Kijevu i Černigovu njih čak nikad nisu zvali Ruskimi, nego imenom centralnog grada kneževine kojem su pripadali. Pri tome, ako je neko od tadašnjih trgovaca putovao u Kijev ili Černigov, recimo iz Tveri ili Smoljenska, uvijek bi rekao da putuje u Rus. Ali ako naopako, neko bi išao tamo ili u Suzdalj, Rjazanj, uvijek bi rekao samo za naziv mjesta gdje putuje. Inače, svi trgovci su znali da putuju tamo unutar države Rus, ali originalno to nije Rus. Tako do 1718 godine Kijev i Černigov i čitavo stanovništvo sadašnje Ukrajine nazivali stanovništvo države sa centrom u Moskvi isključivo kao Moskovljane ili Moskovite. Zato i bitka 1659 godine pored Konotopa na istoku sadašnje Ukrajine ostala je historijska borba Zaporoških kozaka sa moskovskom, ali nikako ne ruskom vojskom. U to doba, kada je nekoliko godina ranije 1654. godine bio potpisan ugovor između Zaporoških kozaka i Moskovske države, koji je Kremlj uskoro narušio, dvije strane predstavljale su kozački hetman Ruski Bogdan Hmeljnicki i car Moskovski Aleksej Mihajlovič.
U Konotopskoj bitci 1659 godine učestvovalo je 21 hiljada Zaporoških kozaka, 40 hiljada Krimskih Tatara i 4 hiljada plaćenika (Poljaci, Vlasi, Srbi) protiv 58 hiljada Moskovljana i 6,5 hiljada kozaka koji su bili na moskovskoj strani. Zbog vojne ishitrenosti moskovska vojska je bila okružena i potpuno uništena. 30 hiljada Moskovljana bilo je ubijeno i 15 hiljada bili su zarobljeni. Gubici Zaporoških kozaka i Krimskih Tatara zajedno brojili su 8 hiljada. U Moskvi su to sve doživjeli sa velikom žalošću. Ruski car u poderanom odijelu izašao je ispred stanovništva Moskve da bi pokazao tugu o izgubljenoj vojsci i ogromnoj količini predstavnika moskovskog plemstva i knezova. Oko Moskve počeli su kopati rovovi da bi dočekali vojsku Zaporoških kozaka i Krimskih Tatara. Car je pripremao svoj odlazak u dubinu zemlje da bi izbjegao opasnosti od eventualnog napada na Moskvu. Ali sve se završilo dosta sretno za Moskovsku državu. Zaporoški kozaci na jugu Dnjepra nisu htjeli prihvatiti savezništvo sa Krimskim Tatarima i napali su Krimski poluotok, unutar Ukrajine počela je unutrašnja borba ko će biti sljedeći hetman (zapovjednik svih kozaka) što je vješto iskoristila Moskva. Tako je to za sadašnju situaciju još jedna bitna napomena da treba ne samo poraziti vojsku agresora, ali i iskoristiti pogodnosti za sebe u budućnosti zbog oslabljenog protivnika. Moramo pamtiti da je Moskva uvijek potplaćivala mnoge utjecajne ljude u Ukrajini da bi privukla njih na svoju stranu. Trebamo biti bez poštede u odnosu na svoje izdajnike. Osim toga, Kremlj je uvijek stvarao situacije za konflikte unutar ukrajinskih elita da bi se oni borili između sebe, a ne zajedno protiv Moskve. Kijev također mora posebno cijeniti svoje saveznike, koji podržavaju Ukrajinu u teškoj borbi sa moskovskim Zlom.
Danas se trebamo opet sjetiti potpune pobjede našeg oružja nad Moskovljanima. Grad Konotop bio je i u februaru ove godine okružen ruskom agresorskom vojskom, ali opet nije se predao. Prošlo je dosta vremena od 1659. godine, ali izgleda otkucao je sat da to opet ponovimo.