“Ruska Federacija ozbiljno prijeti susjednim evropskim zemljama mogućnošću vojne invazije na njihovim teritorijama. U Parlamentu Rusije – Dumi, registriran je Nacrt zakona o nepriznavanju izlaska iz Sovjetskog saveza Litve, Latvije, Estonije i Ukrajine. Baltičke su zemlje uvijek bile Moskvi poželjna meta za eventualni vojni napad. Ali devedesetih godina prošlog vijeka, moć ruske vojske nije bila na odgovarajućem nivou.
U doba predsjednika Ruske Federacije Borisa Jelcina, svjetske su cijene nafte i plina bile još uvijek na vrlo niskoj razini. To je bio odlučujući faktor zbog kojeg je pao Sovjetski Savez; jednostavno nije bio u mogućnosti finansirati više socijalnih programa. Državni budžet praktički nije mogao platiti izdatke koji su se ticali finansiranja državnih službenika, učitelja, vojske… SSSR je morao zbog finansijskih razloga donijeti odluku o povlačenju svoje ogromne okupatorske vojske iz centralne Evrope, prije svega iz istočne Njemačke – DDR, gdje je bila smještena najveća sovjetska vojna snaga van granica Sovjetskog Saveza.
To je bila Grupa sovjetske vojske u Germaniji (GSVG), koja je brojala 360.000 sovjetskih vojnika i najnapredniju vojnu tehniku. Ona je kontrolirala čitavu DDR i bila je usmjerena ka zemljama članicama NATO-a kao najjača udarna pesnica. 120 sovjetskih vojnika bilo je stacionirano u Čehoslovačkoj. Ova se vojna grupacije zvala Centralna grupa sovjetske vojske. Još 120.000 sovjetskih vojnika bilo je raspoređeno u Mađarskoj. Ona se zvala Južna grupa sovjetske vojske. I napokon, u Poljskoj, koja nije imala direktnu granicu sa zemljama zapadnog svijeta, bila je smještena manja količina ratnika i tenkova – 80.000 sovjetskih vojnika, koji su bili raspoređeni u Sjevernoj grupi sovjetske vojske. Rumunija i Bugarska, koje su pripadale socijalističkom vojnom bloku država članica Varšavskog ugovora, nisu imale stacionirane sovjetske vojnike.
Doduše, Rumunija je bila u dosta nategnutim odnosima sa Moskvom. Domaći komunistički diktator Nikolaj Čaušesku nije bio sklon da se previše veže uz Moskvu, smatrajući to preopasnim za budućnost vlastite zemlje. Kad je Čaušeskua smijenio vlastiti narod, počevši od događaja u Temišvaru (1989), tamo su umiješali prste sovjetski obavještajci, koji su po naredbi Kremlja dosta pomagali narodnoj revoluciji. Bugarska je bila previše vezana politički, vojno, ekonomski za Kremlj. Sofija je bila spremna da u svakom trenu ispuni bilo koji zadatak koji Moskva naredi. Tada je u SSSR-u bilo petnaest sovjetskih socijalističkih republika, koje su se poslije rascjepa Sovjetskog Saveza osamostalile i postale nezavisne države.
Još u doba socijalizma, Bugarska je imala nadimak šesnaeste sovjetske republike. Postojala je čak izreka da kokoš nije ptica, a Bugarska nije za granica, aludirajući da ova država nije inozemstvo za SSSR. Povlačenje sovjetske vojske iz centralne Evrope nije bio samo politički korak komunističke administracije Mihajla Gorbačova. Ovaj proces političkog diletanta, koji je obuhvatio odnose između Sovjetskog Saveza i SAD, kao i zemalja Zapada, dao je rezultat o nepostojanju velikog broja pregovora o neophodnosti smanjivanja naoružanja i vojnih snaga u Evropi.
To je bila smišljena energetska strategija Washingtona i zapadnih saveznika koja se ticala smanjenja svjetskih cijena nafte i plina od prodaje na međunarodnim tržištima, zbog kojih je Moskva mogla finansirati većinu socijalnih i ekonomskih programa. SSSR je zbog pada svjetskih cijena energenata morao povući vojsku iz Afganistana. Ovaj je rat koštao mnogo novca, kojeg već nije bilo u budžetu sovjetske države, koja je 1989. godine morala povući svoju okupatorsku vojsku, koja je za deset godina ubila milion afganistanskih civila.
Američki i evropski stratezi dobro razumiju da moraju udariti na glavne izvore finansiranja da bi Rusiju zaustavili u vojnom napadu. Dobijaju novac od prodaje nafte i plina. Moskva je svojedobno odlučila napasti Afganistan kad su cijene nafte i plina bile na vrhuncu, a svoju je vojsku povukla kad su cijene na svjetskom tržištu doživjele krah. Ako pritisnu Moskvu i uskrate joj dobivanje evropskog novca, Kremlj će zaustaviti rat.
Moskva puno manevrira i ne dopušta pad svjetskih cijena nafte i plin. Moksva je uspjela pridobiti neke zapadne političare koji sada ekonomski ovise od nje, a takvi političari blokiraju naftni i plinski embargo Ruskoj Federaciji. Ako ne uspije embargo na ruski plin i naftu, izvjesno je da će se napad iz Ukrajine širiti na obližnje evropske zemlje. Ostaje još jedna opcija koja bi mogla zaustaviti rusku vojsku: isporuka najsavremenijeg oružja i u velikim količinama. Mora se priznati da je to jeftinije negoli dolazak prljave čizme ruskog vojnika u zapadnoj Evropi.”