Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj – Oleksandr Levchenko – za “Face.ba” piše o trenutnoj situaciji u Ukrajini. Prenosimo crtice iz njegovog ratnog dnevnika.
„Ruska invazija na Ukrajinu započela je krajem februara 2014. godine na Krimu i već je za mjesec dana ukrajinski poluotok nezakonito bio pripojen Ruskoj Federaciji sa namjerom ilegalne aneksije. Sadašnji ruski rat, koji je ustvari postao evropski, neće završiti sve dok Krim ne bude vraćen zakonitom vlasniku – Ukrajini. Tačno prije 78 godina, 18. maja 1944. godine, staljinski Kremlj započeo je deportaciju Krimskih Tatara – glavnog domicilnog naroda – sa poluotoka. Za tri dana, sa Krima su bili deportirani svi. Za realizaciju ovog neljudskog čina Moskva je poslala 32 hiljade vojnika zloglasnog NKVD-a (Ministarstva unutrašnjih poslova i bezbjednosti). Vojnici NKVD-a uvijek su bili smješteni na trećoj liniji ratnih borbi i ako bi neko od sovjetskih vojnika bježao natrag, njega su ubijali njegovi – iz redova NKVD.
U to doba, na ratištu sa hitlerovskim Wermachtom nedostajalo je vojnika; ipak, Moskva je odlučila koristiti vojsku NKVD za svoj plan uništenja cijelog naroda. Kremlj je za deportaciju pripremio sedamdeset vozova i svaki je imao pedeset vagona za stoku. Svakoj deportiranoj porodici Krimskih Tatara dali su samo sat vremena, da uzmu najvažnije stvari. Oni su bili nasilno premješteni u Uzbekistan i Ural. Puno je ljudi poginulo tokom neljudskog transportiranja u mjesta koja nisu bila pripremljena za dolazak velike količine ljudi. Tako je u prvih pet godina poslije deportacije poginulo 40 posto Krimskih Tatara. I to je svjesni akt genocida smišljenog u Moskvi protiv ovog naroda. Ukrajinski je parlament to oficijelno proznao 2015. godine.
Rusija je ratno osvojila Krim i anektirala ga 1783. godine. Tada su Krimski Tatari činili 97 posto žitelja poluotoka. U maju 1944. godine, ostalo je samo 19,4 posto stanovništva na Krimu. Rusija je smišljeno vodila politiku uništenja ovog naroda sve vrijeme. Moskva nikako nije mogla zaboraviti da je dugo plaćala danak Krimskom Hanatu. 1571. godine, Krimski Han potpuno je spalio Moskvu. To je bila odmazda za barbarsko uništenje Kazanskog Hanata i lokalnih Tatara. Tada je ruska vojska ubijala stare, mlade, silovala žene, djecu i izgleda da je ova historijska tradicija došla do danas, do onoga što smo mi vidjeli u Ukrajini, u Buči, u Irpenju.
Za krvavi pokolj čitavog tatarskog stanovništva u Kazani, Rusi su dobili nadimak ‘kasapi’, što svi narodi bivšeg SSSR-a upotrebljavaju do danas. Krimski Han je isto bio uzrujan što je moskovski veliki knez Ivan IV Grozni proglasio sebe za ruskog cara, a na to nije imao nikakvo pravo. Tako je vojska Krimskog Hanata došla do Moskve i potpuno uništila grad. Ivan IV Grozni pobjegao je i molio za poštedu odrekavši se nezakonito proglašenog čina cara; platio je Krimu ogromne novce za moralnu odštetu i morao je vratiti niz pokorenih teritorija. Pritom je plaćao godišnji danak do 1700. godine.
Vojska NKVD je ušla na Krim nakon što je poluotok bio oslobođen od njemačke vojske zbog boraca Četvrte ukrajinske fronte, koja se poslije završetka ove oslobodilačke operacije ujedinila sa Trećom ukrajinskom frontom. 32 hiljade vojnika NKVD poslije deportacije Krimskih Tatara ostali su zauvijek na poluotoku i nisu otišli na ratište sa Hitlerovom vojskom. Poslije Krimskih Tatara, oni su sa poluotoka deportirali i lokalne Grke, koji su doselili na Krim još u 5. vijeku p. n. e., Armence, koji su doselili u 8. vijeku, Itaijane koji su došli iz Genove i Venecije 1250. godine.
Za zlobni čin deportacije, vojnici NKVD dobili su ratna odličja iz Kremlja, koje su dobijali borci sovjetske armine u teškim borbama sa Wermachtom. Tako je Moskva deportirala domicilne narode sa Krime, a na njihovo mjesto doseljavala stotine hiljada Rusa iz dalekih regija. Sve ostavljene kuće, zemljišta, lične stvari Krimskih Tatara besplatno su preuzeli ruski doseljenici. Kad sam radio na Krimu kao dožupan u vrijeme ukrajinskog predsjednika Viktora Juščenka, moj stariji kolega, dožupan iz redova Krimskih Tatara, spominjao je da je kao dijete od četiri godine morao da hitno napusti rodnu kuću i da nasilno otputuje u Uzbekistan sa porodicom. On je 48 godina čekao da se opet vrati na Krim.
To je postalo pravno nemoguće kad je Ukrajina opet postala samostalna država i kad je organizirala povratak deportiranih naroda, naravno ko je želio, na Krim. Poslije povratka na poluotok, on je opet htio pogledati svoju rodnu kuću koju je morao napustiti 18. maja 1944. godine. Zamolio je ruske vlasnike da dozvole da baci pogled makar na par minuta, ali su ga odbili. Ruski doseljenici su, bez imalo trunke savjesti, uvijek slobodno naseljavali tuđe kuće. Mi to u Ukrajini dobro znamo. Ali to moraju znati i rusofili u drugim zemljama. Poslije nepozvanog dolaska ruske vojske, uvijek potom slijedi i ruski doseljenik. To je schema poznata vjekovima, tako da se nemojte čuditi što Rusija u svijetu ima najviše ‘zaplijenjenih’ teritorija i opet traži nove… Svi mi moramo biti pripremljeni i moramo zaustaviti agresivno rusko proširivanje u Evropi. Inače, i sad postoji mogućnost da budeš nasilno deportiran iz svoje rodne kuće, koju će preuzeti neki doseljenih iz ruskog svijeta.“