Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj – Oleksandr Levchenko – za “Face.ba” piše o trenutnoj situaciji u Ukrajini. Prenosimo crtice iz njegovog ratnog dnevnika.
„Potpredsjednik Dume Ruske Federacije, moskovski propagandista Pjotr Tolstoj, ratoborno je izjavio da će ruska vojska zauzeti cijelu Ukrajinu – do granice sa Poljskom – pritom spomenuvši da će Rusija pobijediti kao u Krimskom ratu, kada je njegov pradjed, čuveni pisac Lav Tolstoj, zaklao mnogo Engleza i Francuza. Pjotr Tolstoj je zaboravio da je Krimski rat Rusija u potpunosti izgubila i morala je potpisati ponižavajuću kapitulaciju. I to je dobar scenarij za Ukrajinu, ali idemo redom.
Krimski (Istočni) rat (1853–1856) izbio je između Rusije sa jedne strane i Engleske, Francuske, Osmanlijskog Carstva i Kraljevine Sardinije s druge i bio je usmjeren na pitanja regije Crnog mora i Balkana.
Rusija je okupirala kneževine Moldaviju i Valahiju i time ugrozila interese Turske i djelimično Britanije i Francuske, a također i drugih evropskih igrača poput Austrije i Prusije. Evropljani su u Beču pripremili zajedničku diplomatsku notu sa izjavom o neophodnosti pridržavanja Rusije u statusu quo kad je riječ o Valahiji i Moldovi, ali Peterburg je odbio predloženu deokupaciju ovih kneževina. Onda je Osmanlijsko Carstvo, uz podršku Engleske i Francuske, objavilo rat Rusiji, koji je prvo krenuo na Kavkazu. Tamo je ruska vojske potisnula Turke i potopila veći dio turske flote u Sinopu (turska luka na južnoj obali Crnog mora, op. a.). Tada su London i Pariz morali angažirati svoje snage, a potom im se pridružila i Sardinija. Počele su borbe duž delte Dunava, gdje su Rusi bili potpisnuti uz pomoć potomaka Zaporoških kozaka, koje je prije osamdeset godina pokušala uništiti ruska carica Katerina II. Poslije se saveznička vojska iskrcala na Krimu. Njoj je cilj bio uništenje ruske flote u Sevastopolju. Glavna luka crnomorske flote bila je dobro utvrđena, pa su zato saveznici morali napraviti manevar i zauzeti jednu manju luku sjevernije. To je bila Evpatorija, od koje je savezni desant na maršu krenuo prema Sevastopolju, opkolivši ga. U to je doba ruska mornarica sa vjetrenjačama jako zaostajala u odnosu na engleske i francuske ratne parobrode. Kad su došle borbe na red, ruska je vojska bila naoružana staromodnim naoružanjem i počela je gubiti. Poslije duge i teške odbrane Sevastopolja, Rusija je morala potopiti svoju flotu u lučkoj uvali. Ruski car Nikola I naredio je uzvraćajuću desantnu operaciju na Evpatoriju u kojoj je ruska vojska, uz grčke dobrovoljce, u potpunosti izgubila. Zadnji pokušaj za spašavanje situacije u vezi sa Sevastopoljem je propao. Zbog srama se ruski car Nikola I ubio. Sevastopolj je morao pasti.
Kao rezultat, u Parizu je održan Međunarodni kongres, gdje je Rusija 26. marta 1856. godine potpisala kapitulaciju. Mislim da sada razumijete situaciju o kojoj ruski potomak Lava Tolstoja izgleda nema nikakvog pojma. U ovom je ratu Rusija imala 890 hiljada vojnika dok je Turska imala 165, Francuska 310, Engleska 108. Tako je Rusija imala prevagu u količini vojnika, ali je izgubila rat u kojem su poginule 73 hiljade ruskih vojnika u borbama i 377 hiljada zbog bolesti. Turska je u borbama izgubila 21 hiljadu vojnika i 25 hiljada zbog bolesti; Francuska je u borbama izgubila 20 hiljada i 75 hiljada zbog bolesti; Engleska je izgubila pet hiljada u borbama, a 18 hiljada zbog bolesti; Sardinija je izgubila dvije hiljade vojnika. Kao i uvijek, Rusija je mislila da će dobiti rat zbog količine svojih vojnika, ali je zbog silnih gubitaka ljudstva i zaostalosti u naoružanju morala potpisati kapitulaciju.
Prema ponižavajućim tačkama, Rusiji je bilo zabranjeno imati crnomorsku flotu. Sve ruske utvrde i skladišta na obali Crnog mora morali su biti srušeni. Ali kad pročitate ruski udžbenik za historiju, imat ćete percepciju da je Rusija u ratu nekako herojski pobijedila. Zato je takve nebuloze izgovorio moskovski propagandista i potomak Lava Tolstoja, koji je zaboravio bitne stvari koje je izgovorio klasik ruske književnosti u vezi sa Krimskim ali i ratom općenito: ‘Rat je toliko nepravedan i ružan da svi koji se usude sudjelovati u tome moraju ugušiti glas savjesti u sebi.’ Naravno da veliki ruski pisac nije mogao pretpostaviti da njegov potomak, makar bio i potpredsjednik Parlamenta Rusije, nema ni kapi savjesti u sebi. Ali takva su vremena sada u Moskvi i ovo je tamna strana Rusije…“