Potpredsjednik Republike Turske Fuat Oktay je, u intervjuu za Anadolu Agency (AA), govoreći o napetostima u istočnom Mediteranu, poručio kako njegova zemlja od Evropske unije (EU) očekuje da bude pravedna te da niko od Turske ne očekuje da napravi korak nazad.
Oktay je u razgovoru s novinarom AA govorio o aktuelnim dešavanjima, a fokus razgovora bio je na napetostima u istočnom Mediteranu.
PITANJE: Dok Turska vodi istraživanja tamo (u istočnom Mediteranu) imate li neke druge ciljeve, da li pokušavate uraditi nešto drugo? Zašto Evropa toliko glasno reaguje?
ODGOVOR: Kada je riječ o interesima Republike Turske, Evropa, nažalost, ne samo da nije bila uz Tursku, nego se ne sjećamo ni da je uputila i reakciju. S obzirom da su navikli godinama da posmatraju sa visine, poput nekog mehanizma koji sebe smatra međunarodnim sudovima pa može da odlučuje ko je upravu, a ko to nije, zbog toga što sve posmatraju iz svoje perspektive i iz perspektive vlastitih interesa, onda počinju reagovati na sve ono što je u vašem i interesu vašeg naroda. Neka Evropa oprosti, ali ona nije međunarodni sud, niti je mehanizam koji će odrediti ko je upravu, a ko ne. Mi Evropsku uniju i ne gledamo na taj način. Evropska unija je struktura koja ima članove, koja osigurava ili pokušava osigurati regionalno jedinstvo, političko i ekonomsko jedinstvo. To je izuzetno glomazna struktura, koja ima članove, poput Grčke, a to treba jasno reći, i na čiju razmaženost nešto govori, ali nije u stanju da bilo šta učini. Danas ste imali izjavu Merkel (njemačka kancelarka Angela Merkel, op. a.) za medije u kojoj kaže: ‘Mi kao članice Grčku bi…”
PITANJE: Trebali podržati?
ODGOVOR: Da, to je zvučalo nešto kao, ne baš da budemo uz njih, ali, eto, da slušamo i gledamo, ili nešto kao ‘šta da radimo, primorani smo’. Međutim, kada razgovara s našim predsjednikom, svaki put naš predsjednik konkretno iznese sve pojedinosti. Kako djelujemo u odnosu na koje pitanje, zašto to radimo, koji su razlozi toga, koji je stav Turske na tom planu. Na sastancima licem u lice ne vidite da govori bilo šta protiv ovih pitanja, ali kada izađete i uđete u institucionalnu dimenziju, ispred vas je EU poput zida. Turska na sve što se događa na istočnom Mediteranu gleda u kontekstu vlastitih interesa. Mi imamo naše teritorijalne vode u istočnom Mediteranu. Imamo naš kontinentalni pojas i trenutno mi na istočnom Meditaranu s Libijom imamo potpisan sporazum o ekonomskoj zoni. U tom će okviru biti i daljnja saradnja i dogovori s onim zemljama koje se budu željele sastati u budućnosti. Primjećujemo dvije stvari. Naš predsjednik je to jasno rekao. Prije 100 godina postojala je karta ‘Sevr’ koja se crtala na području Turske. Ne želim to ni nazvati sporazumom, jer za sporazum su potrebne dvije strane. Govorim o periodu od prije jednog stoljeća kada je jedna struktura bila bezobzirno usmjerena na uništavanje nacije i kada se poput lešinara nadvila nad jednim narodom. Sutra ćemo obilježiti 30. august. Jedan narod je ponovo stekao svoju nezavisnost, ponovo je vratio svoju slobodu, i to golih ruku, i ponovo se uzdigao iz pepela jednog carstva te nakon borbe za nezavisnost poderao je tu kartu. Sada dolazimo u period 100 godina poslije. Ako pogledate, igrači su gotovo isti. Ne fali niko, možda ih ima čak i više. Kao Njemačka…
PITANJE: Velika Britanja, Francuska…
ODGOVOR: Kada pogledate, mi smo tu kartu poderali na kopnu, no sada ta struktura pokušava istu tu kartu crtati na moru, i imamo Evropsku uniju koja je u svemu tome jedan instrument. Za to, također, kao sredstvo i instrument koriste i Grčku i Južni Kipar. Jasno je da oni prije 100 godina nisu dobro upoznali turski narod. Jer naša nacija ima jednu osobinu. Kada našem narodu kažete sloboda, kada mu kažete nezavisnost, dakle kada su u pitanju nezavisnost i sloboda našeg naroda, on ništa više od toga ne čuje. Plaćanje cijene, ovo ili ono, jednostavno ništa ga više ne zanima. Vidjeli smo 15. jula, to nije bilo davno. Vidjeli smo da je taj duh u našem narodu od prije 100 godina i dalje prisutan. Vidjeli smo da je duh iz Canakkalea još uvijek prisutan. Duh iz 1453, iz 1071, još jučer smo vidjeli da je još živ i duh u Ahlatu i Malazgirtu. U tom smislu, danas pokušavaju nacrtati istu kartu na morima. To pokušavaju posljednjih 100 godina. Tačnije, oni kažu sljedeće: ‘Brate, ja sam tebi već nacrtao ovu kartu.’ Uredu, ali te Turske, kada si ti tu kartu nacrtao, više nema. Da li će Republika Turska i njen narod to prihvatiti? Evropska unija kaže tako, svijet kaže ovako. Dal li je to moguće? Mi ćemo i tu kartu i one čijim mislima pluta ta karta poderati i baciti, ako bude potrebno i pregaziti.
PITANJE: Sto godina poslije?
ODGOVOR: U istočnom Mediteranu mi svoje uobičajene ekonomske aktivnosti možemo provoditi na vlastitom kontinentalnom pojasu. Mi i provodimo naše ekonomske aktivnosti. Jedna Velika Britanija, Francuska, Italija, Amerika, Rusija, Kina, ili neka druga zemlja, vodi vlastite operacije na svom kontinentalnom pojasu i nemoguće je primijetiti bilo kakvu reakciju. Međutim, kada Turska u svom kontinentalnom pojasu, u istočnom Sredozemlju, svojim brodom istražuje vlastite resurse, tada nastupa smak svijeta. Zašto je to tako, to je zaista neshvatljivo. Bilo je govora o otoku Megisti. Šta je s otokom Megisti, govorimo o istočnom Mediteranu. Napominjem to jer je na svim otocima prisutna ista razmaženost i ista nepravda. Govorimo o 12 otoka, Hios, Lezbos, Rodos na egejskoj strani, i po Lozani (Lozanski mir 1923.) i kasnije Pariski mirovni ugovori 1947, 12 otoka koji su oteti od Turske, zatim predati Italijanima, a nakon toga Italijani kazali da ih daju Grčkoj. Čije vlasništvo uzimate i kome ga dajete? I pored njihovih međusobnih sporazuma, na otocima za koje kažu “da na njima nema naoružanja”, a koji su ispod Turske i s kojih možete čuti pijevce kako kukuriču, korak po korak ćete 100 godina naoružavati, i Turska bi sada treba reći: ‘Uredu je, vi to slobodno možete raditi?’ Turska je danas stala na noge. S narodom, s državom i s liderom kaže tome ‘stop’. Ako nećeš stati, za to ima cijena i mi ćemo je naplatiti. Na tom području nalazi se jedan otok od 10 kvadratnih kilometara, otočić. Šta Grčka želi? Oni kažu, ‘uz to ja imam još 4.000 puta veći kontinentalni pojas’. Boj se Boga. Došao si mi pred nos, pred mojim očima si ovdje svako jutro i svaku noć, 7/24, i onda još kažeš ‘ja tu imam kontinentalni pojas na 40.000 kilometara kvadratnih’. Tu imate veliki broj otoka, malih otoka. I slične stari govore i za ostale otoke. Znate li šta to znači? Ne samo istočno Sredozemlje, dakle ne govorimo samo o Sredozemlju, već govorimo o jednom mentalitetu koji želi i otoke u Egejskom moru. Slučaj pokušaja proširenja teritorijalnih voda na 12 milja. Uredu, hajde da vidimo kako ćete proširiti. Kada proširite, naš parlament ima tu ovlast, to je razlog za rat. Šta znači proširenje teritorijalnih voda na 12 milja? Postoje otvorena mora, koja su izvan teritorijalnih voda, ternutno Grčka ima teritorijalne vode od šest milja. Tri milje su s turske strane, ali, generalno, kada pogledate pravila o moru imate nešto što se zove okomita sredina. U kontekstu otoka koji su istočno ili zapadno do toga. Dakle, postoji jedno takvo stanje, ali oni kažu: ‘Ne, to meni nije dovoljno.’ I šta će sada desiti jer to tebi nije dovoljno? ‘To moramo nekako nacrtati’. U Lozani su to nacrtali, to su dakle tri milje, ali to nije dovoljno. Šta ćeš sada uraditi, ‘proširit ću na 12 milja”. I šta će se desiti kada proširiš? Turska neće moći da dole siđe. Od Egejskog mora, tvoji brodovi, turisti, čamci, ribarski brodovi, ako se baviš trgovinom, brodovi koji prelaze iz Crnog mora ili preko Mramornog mora, neće moći proći. Kako možete očekivati da ćemo mi to prihvatiti? Ako to neće biti povod za rat, ne znam šta će to biti. Naš predsjednik to također govori. Ako mi kao turski narod ovdje nećemo uraditi ono što je potrebno, ne znam onda kada ćemo. Ako ovdje nećemo učiniti ono što je potrebno, ako nećemo tražiti svoja prava, gdje ćemo to? Teza Turske je ta, ‘pred mojim si nosom, zemlje imaju svoj kontinentalni pojas, i opet smo pravedni, mali otoci mogu imati svoje teritorijalne vode, ali ne i kontinentalni pojas. To ne može biti ekonomska zona. Mi to ne možemo prihvatiti. Platićemo cijenu za to, ali ćemo prije toga naplatiti ceh drugima. Kao navodno, EU je protiv toga, radi se o Kipru i slično. Govorimo o sporazumima, a Francuska dođe i tu postavi avione. Kakve to avione dopremate, koje to ratne brodove pokušavate dopremiti u regiju? Ko si ti? Francuska, ko si ti? Ko si ti Macron? Nisi još upoznao Tursku i turski narod. Ti nisi zemlja garanter. Zna se koje su to zemlje garanteri (kiparskog pitanja, op.a.). To su Turska, Grčka i Velika Britanija. EU nije neutralna. Takva je i današnja izjava Merkel. Kako mi sad da sjednemo i razgovaramo o svemu ovome? Turska je izrazila jasan stav. Mi postupamo u skladu s tim. Naš predsjednik to i radi i govori.
PITANJE: Šta Turska traži od Evrope nakon izjave Merkel, imate li neki poziv, poruku za Evropu?
ODGOVOR: Ono što mi kažemo Evropi je sljedeće; Turska ne odustaje i neće odustati od svojih prava u Sredozemlju i u Egejskom moru. Prije nego što po svaku cijenu stanete iza jedne vaše razmažene članice i iza raznoraznim igrama u EU primljene Grčke uprave Južnog Kipra, prije nego što sve članice Evropske unije budu suočene s plaćanjem cijene, najprije Grčku i Južni Kipar posjednite pa pogledajte ta ostrva u okviru pravednog pristupa. Pogledajte potom Tursku, obratite pažnju na prava i teze Turske. U protivnom, sve ovo će predstavljati veoma ozbiljne rizike za budućnost. Šta god bila cijena tih rizika mi ćemo je platiti, ali ćemo prije toga taj ceh i naplatiti.
PITANJE: Iza zatvorenih vrata… ?
ODGOVOR: Iza zatvorenih vrata i oni su već rekli da im je dosta svega. I njima je puna kapa, ali žele nekako sve izvući u svoju korist. Međutim, na kraju, u suštini idu ka cilju prema kojem će Grci, građani Grčke, platiti ceh, a da toga još nisu ni svjesni. Građani Grčke trebaju insistirati na odgovorima u vezi s ovim pitanjem od svojih vlasti.
PITANJE: Nakon 100 godina… ?
ODGOVOR: Događaj u vezi s brodom “Oruč Reis”, možemo krenuti od aktuelnih tema. Šta radimo s brodom “Oruč Reis”? Provodimo svoje ekonomske aktivnosti u svom kontinentalnom pojasu. Kao i u Crnom moru. Kada smo otkrili 320 milijardi kubnih metara plina, šta ćemo s tim? Pa to će se odraziti na blagostanje naših građana, na blagostanje naših industrijalaca, odraziće se na ukupno stanje našeg naroda, države, kao jedno bogatstvo. To je ustvari doprinos miru. Bogaćenje jedne zemlje istovremeno znači i bogaćenje njenih najbližih komšija u prvoj etapi. To ne znači siromašenje susjednih zemalja. To znači jačanje mira, znači i realizaciju mnogih velikih projekata. Mi, kao Turska, na to imamo ovakav pogled. Šta sada radimo? Pa “Oruč Reis” je u unutar našeg kontinentalnog pojasa, a to je nešto što definiše međunarodno pravo. Govorite, dakle, o području od nula do 200 kilometara od vaših obalnih područja. U tom području smo kazali da će “Oruč Reis” raditi istraživanja. S tim u vezi smo proglasili i Navtex. Znači, objavili smo informaciju svim plovilima na moru. Sada neko dođe i kaže kako će odmah u blizini raditi vojnu vježbu. Zar mi sad da to prešutimo? Uredu, ako ćeš raditi vježbu, organizuj je u neko drugo vrijeme. A šta se nama kaže na to? “A da ne smetate Grčkoj?” Šta da radimo? “A da te aktivnosti provodite u vašim područjima koje se ni na koji način ne spore?” Šta je bilo s priznavanjem mapa i karata? Ništa ne zamjerite, odbacivanje mapa i karata znači samo da “Oruč Reis” ostaje i izvršava svoje aktivnosti. S tim aktivnostima će i nastaviti. Nastaviće sa seizmičkim istraživanjima. Je li to prirodni gas, je i nafta ili nešto drugo, tražiće. Da li će naći ili ne, to je nešto drugo. Međutim, ovo je borba Turske za nezavisnost, za slobodu. Gdje? Na morima, obalama, u svom kontinentalnom pojasu i niko tu nema šta da kaže.
Opet kada govorimo o istočnom Sredozemlju, vidimo Kipar. Mi smo 1960. godine postigli sporazum. Sporazum je između dvije zajednice. U okviru jednakopravnosti dvije zajednice osnovali smo Republiku Kipar. Nakon toga smo suočeni sa strukturom koja je počinila genocid, koja je nastojala istrijebiti turski narod i preuzeti kontrolu nad svim, suočeni smo s grčkom upravom na Kipru kojoj podršku pruža razmažena članica EU-a Grčka. Zar je turski narod to trebao dozvoliti? Osnivanjem Turske Republike Sjeverni Kipar nakon mirovne misije 1974. to nije dozvoljeno. Sada grčka uprava na Južnom Kipru izlazi s tvrdnjama da sva regija pripada njoj. S tim u vezi onda idu i potpisuju sporazume s Egiptom i Izraelom ili nekim drugim zemljama, uz tvrdnje da su otkrili obilne rezerve energenata. S tim rezervama će, kako tvrde i govore i misle, postupati kako hoće, sve ih eksploatisati te ih neće dijeliti s Turcima na Kipru. Zar da mi kao Turska i kao Turska Republika Sjverni Kipar to prihvatimo? Zar postoji neki takav svijet? Zar smo trebali dozvoliti da na Kipru ponove genocid koji su počinili nad mulismanima Krita? Nismo dozvolili 74. Nećemo dozvoliti ni danas. Nećemo dozvoliti ni takvo što na ekonomskom planu.
Ono što kažemo je da će Turska štiti svoja prava bez obzira na cijenu. Na Kipru će štititi prava kiparskih Turaka u njihovim teritorijalnim vodama. Na svakom metru kvadratnom istočnog Sredozemlja, na svakom kubnom metru te vode, Turska će štititi svoja prava. Turska će platiti potrebnu cijenu, ali i naplatiti ceh. Govoreći o plaćanju i naplati cehova, ne govorimo da smo zemlja koja prijeti svima koji se nađu pred njom. Mi ovakav stav imamo spram onih koji narušavaju naša prava. Nismo, dakle, otišli u područje prava EU ili neke do članica, pa ustvrdili da imamo tu neka prava. Glasno kažemo da nećemo dopustiti gaženje naših prava. Ovo ponavljamo na svakoj platformi. Naš redsjednik na sastancima lidera, ministar vanjskih poslova, Ministarstvo odbrane, sva ostala ministarstva, sve naše institucije, svi to ponavljamo. Možda je to i posljednja tačka komunikacije. Očekujete pravdu… U okviru toga niko neka ne očekuje da Turska učini korak unazad. I, kažemo da se to mora poštovati.
PITANJE: Da s nekoliko riječi pređemo na Libiju? Kakvo je stanje u Libiji?
ODGOVOR: Situacija u Libiji već je na dnevnom redu svjetskog javnog mnijenja. Tu je vlada premijera Sarraja, koju su priznale Ujedinjene nacije. S druge strane stoje nelegitimni separatisti vođeni pučističkim mentalitetom, terorističkim pristupom, pokušavajući uništiti strukturu koju su priznale Ujedinjene nacije, i to u okruženju građanskog rata. S tim u vezi je uslijedio poziv legalne vlade u Libiji da joj Turska pruži pomoć. Odnosi Turske i Libije u vezi s ekonomskim zonama sežu daleku u prošlost, deceniju unazad, pa i od Gaddafijevog vremena. Dakle, nije to samo za vrijeme Sarrajeve vlade. Međutim, sada je došlo do konkretizacije tih razgovora i potpisivanja sporazuma o zajedničkoj ekonomskoj zoni. Pored toga, ponavljam i da nastavljamo s podrškom legalnoj vladi, u skladu s ovlašćenjima koja nam je dala Narodna skupština Republike Turske. Mi smo tamo s ciljem obuke i podrške legalnim vlastima, a istovremeno smo svjesni povlačenja pučističkih nelegitimnih snaga od kada smo tamo.
PITANJE: Situacija u Libanu? Turska je, kao i na mnogim drugim mjestima, pritekla u pomoć.
ODGOVOR: Mi volimo ono što je stvoreno zbog Stvoritelja. Naše razlike su naše bogatstvo. To smo učinili kad god smo izašli izvan naše zemlje. Radimo isto u Siriji, isto smo radili i u Iraku. Isto smo činili i kad smo išli u Libiju i kad smo išli u Somaliju. “Ko je šta, šta nije?”, nismo pitali. To smo činili i kad smo išli u Srbiju, i kad smo išli u Bosnu. Ko je Hrvat, ko je Bošnjak? Nismo pitali tako nešto. Volimo ljude jer su ljudi i služimo im do kraja. Sada smo to pokušali objasniti u Libanu. Kao Turska, vas ne posmatramo kao kršćane, sunitske muslimane, šiitske muslimane, mi to ne vidimo tako. Kad vas pogledamo, vidimo Libance. Mi vas doživljavamo kao ljudska bića i volimo vas zbog Stvoritelja. Turska je jednaka prema svima, a s vama smo do kraja. Jer, Liban je mjesto unutar granica te geografije srca koju nazivamo zemljopisom naših srca.
Tokom posjete Libanu rekli smo da ćemo pružiti pomoć u građevinskom materijalu vezanom uz oživljavanje Bejruta, posebno kada je u pitanju staklo. Surađivat ćemo na tom području… Luka Beirut je glavno mjesto ekonomske aktivnosti, ekonomski teret Libana. Kada uklonite luku, ekonomski ćete srušiti Beirut. Kao da mu je slomljena kičma. Stoga Libanci mogu koristiti naše luke Mersin i Iskenderun i u pogledu utovara i istovara i skladištenja, sve službene aktivnosti mogu obavljati u skladištima, i na taj način ćemo dati svoj doprinos.