Oleksandr Levchenko, bivši ukrajinski diplomata u BiH i Hrvatskoj, za “Face.ba” piše o aktuelnoj situaciji u Ukrajini i svijetu.
U nastavku u cijelosti donosimo njegovu kolumnu.
Vojna parada u Moskvi pokazala je strah Kremlja, stagnaciju ruske ekonomije i sve ozbiljnije probleme Ruske vojske, dok Evropa pokušava zauzeti ključnu ulogu u pregovorima o završetku rata u Ukrajini
Parada na Crvenom trgu 9. maja ove godine postala je svojevrsna prekretnica u razumijevanju cjelokupne situacije u kojoj se Rusija danas nalazi. Kremlj se nadao da će vojna parada postati još jedan snažan propagandni adut Moskve u budućim pregovorima s Kijevom i Washingtonom, ali dogodilo se nešto sasvim drugo. Po prvi put u posljednjih dvadeset godina, Putin se nije usudio izvesti tešku vojnu tehniku na paradu radi tradicionalne demonstracije ruske vojne moći, već je organizovan samo marš pješadije. U Moskvi su strahovali od udara ukrajinskih dronova na koncentraciju vojne tehnike koja je mogla gorjeti pred očima 130 miliona Rusa naviknutih da na televiziji gledaju vojnu paradu. Po prvi put su se u Kremlju i među građanima Rusije pojavili osjećaji nesigurnosti na vlastitoj teritoriji. Pokazalo se da nisu moguće samo ruske bombarderske akcije protiv Ukrajine, već i obrnuto.
To je veoma ozbiljno pogodilo imidž Kremlja i samog Putina, posebno nakon što je Volodimir Zelenski izdao naredbu o zabrani bombardovanja Crvenog trga i vojne parade i stavio koordinate njihovog održavanja. To je izgledalo kao ukrajinska dozvola za održavanje vojne parade u Moskvi i odgovor na podršku inicijativi američkog predsjednika za održavanje primirja od 9. do 11. maja. Kremlj je također odmah pristao na inicijativu Donalda Trumpa jer se do posljednjeg trenutka veoma plašio kako će proći svečanosti 9. maja. Prije toga Moskva je prijetila Kijevu snažnim odgovorom ukoliko ukrajinski dronovi napadnu paradu na Crvenom trgu. Te prijetnje bile su na ivici histerije i pokazale su samo slabost ruske strane.
Već nekoliko decenija Moskva prisvaja pobjedu u Drugom svjetskom ratu nad nacističkom Njemačkom isključivo kao zaslugu Rusije. U tome je Kremlj uspio uvjeriti i mnoge zapadne lidere, tvrdeći da bez Rusa ne bi bila moguća ukupna pobjeda nad hitlerizmom. Međutim, to je potpuna manipulacija. Bez pomoći Sjedinjenih Američkih Država i zapadnih saveznika pobjeda Sovjetske armije nad Wehrmachtom bila bi nemoguća. Riječ je o ogromnoj vojno-tehničkoj i finansijskoj pomoći SAD-a Sovjetskom Savezu u borbi protiv Trećeg Reicha. Tu spada i otvaranje Drugog fronta, prvo u sjevernoj Africi, zatim u južnoj Evropi, koji je kasnije dobio svoj puni zamah iskrcavanjem saveznika u Normandiji. Osim toga, kako pokazuje još sovjetska statistika, bez Ukrajinaca, koji su pretrpjeli najveće ljudske i materijalne gubitke među svim evropskim narodima, Sovjetski Savez jednostavno ne bi izdržao napad i otpor Wehrmachta. U suštini, Moskva nije zaslužila paradu pobjede na Crvenom trgu. Danas je ona država agresor, a Putin je u svom govoru cinično nazvao Rusiju borcem protiv opasne ukrajinske agresije. U to više gotovo niko ne vjeruje, osim male grupe diktatora poput bjeloruskog i sjevernokorejskog. Čak su i lideri Kazahstana i Uzbekistana došli u Moskvu prije svega kako ne bi iritirali ruskog vladara, koji bi mogao ugroziti sigurnost njihovih država i njihov ekonomski razvoj. Tokom konferencije za medije nakon parade Putin je prijetnjama napao armenskog lidera Pašinjana, koji je odbio doći na paradu i krenuo putem približavanja Evropskoj uniji.
Prijetnje Ukrajini i Armeniji nisu nikoga uplašile ni u Kijevu ni u Jerevanu. Svi su primijetili strah Moskve za vlastitu budućnost. Plan Kremlja za obnovu bivšeg SSSR-a, odnosno ruske imperije, doživljava ozbiljan neuspjeh. Moskva počinje ozbiljno gubiti živce. Budućnost kremaljske elite postaje sve nepredvidljivija, prije svega zbog izostanka značajnijih uspjeha na ukrajinskom frontu u posljednje vrijeme.
Rusija svakog mjeseca u Ukrajini gubi oko 35 hiljada vojnika, dok može mobilizirati najviše trideset hiljada mjesečno. Osim toga, gotovo svake noći gore ruske rafinerije, vojne baze i preduzeća vojne industrije, čak i na udaljenosti od dvije hiljade kilometara od ukrajinske granice. Ukrajinske snage već nekoliko mjeseci gube manje teritorije nego što ih vraćaju pod svoju kontrolu. Ukrajinska vojska djeluje veoma aktivno na mnogim pravcima. Ruska pozadina je pod stalnim ukrajinskim udarima. Takozvana zona borbenog djelovanja protiv ruskih vojnika, skladišta municije i štabova povećala se do 100 kilometara. U savremenom ratu dronova inicijativa je prvi put prešla na ukrajinsku stranu.
Istovremeno, od kraja prošle godine ruska ekonomija nalazi se u potpunoj stagnaciji s elementima krize. Zapadne sankcije protiv Ruske Federacije se pojačavaju. Finansiranje rata u Ukrajini postaje sve teže za ruski budžet. U isto vrijeme Ukrajina je od Evrope dobila finansiranje u iznosu od 90 milijardi eura za naredne dvije godine. Dodatnih 36 milijardi eura zapadni saveznici će ove godine izdvojiti za isporuku oružja Ukrajini u okviru inicijative Ramstein.
Putin razumije da vrijeme trenutno nije na strani Rusije. Vjerovatno je upravo zato tokom parade prvi put govorio o mogućnosti završetka rata i sastanka s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, i to ne nužno u Moskvi. Mogućnost dolaska ukrajinskog predsjednika u Moskvu ili Minsk Kijev kategorično odbacuje. Iako je Putin tokom vojne parade izjavio da su svi ciljevi takozvane specijalne vojne operacije ostvareni, realnost pokazuje da je Ukrajina danas spremnija nego ikad da odgovori na bilo kakve vojne pokušaje Moskve.
Predsjednik SAD-a pozvao je na produženje primirja i nakon 11. maja, ali Rusija je svojim novim napadima to faktički odbila. Predsjednik Ukrajine upozorio je da će, poslije ruskih raketnih i dronskih napada na Ukrajinu, Kijev pružiti odlučan odgovor. Putin oklijeva… možda bi i pristao na određene ustupke, ali se boji da ne bude viđen kao slab. Unutar ruskih elita pojačava se borba za vlast, odnosno za uticaj u slučaju odlaska kremaljskog diktatora. Ta borba može prerasti u ozbiljne sukobe. Upravo toga se boje u Kremlju i zato pokušavaju prikazati Putina kao čovjeka koji još uvijek kontroliše situaciju u zemlji. Međutim, želja diktatora da živi do 150 godina, o čemu je razgovarao s kineskim liderom Si Đinpingom, zabrinjava mnoge ruske elite. Za većinu njih postaje veoma problematično da Putin ostane na vlasti još makar godinu i po, a kamoli petnaest godina, čemu se on nada. Ako u Rusiji zaista izbije pobuna, ona će biti veoma krvava. To plaši ruske elite i zabrinjava mnoge međunarodne lidere. Mirna predaja vlasti poput one za vrijeme Jeljcina vjerovatno neće biti moguća.
Zbog toga Putinu sada hitno trebaju bilo kakvi vojni uspjesi u Ukrajini ili negdje drugo. Upravo zato su zemlje poput Estonije i Latvije danas u zoni rizika. Nije isključeno da će, u slučaju izostanka pobjeda u Ukrajini, Kremlj pokušati kompenzirati situaciju brzim uspjesima na baltičkom pravcu. Bjelorusija po naređenju Lukašenka trenutno pojačava vojne pripreme kako prema Ukrajini, tako i prema Latviji i Litvaniji. Moskva trenutno ne koncentrira trupe kod Estonije i Latvije, ali je sposobna to učiniti za nekoliko dana ako bude potrebno. Ako se Putinova pozicija ozbiljno uzdrma, zahtijevat će izvođenje hitnog udara negdje na međunarodnom planu. Osim baltičkih zemalja, žrtve bi mogle postati i Armenija ili Kirgistan. To su također relativno male države, što olakšava scenarij. U njima tradicionalno postoji snažan proruski lobi, ali se politika tih zemalja postepeno okreće prema Zapadu. Armenija mnogo odlučnije mijenja kurs prema prozapadnoj politici, dok je Kirgistan u tome znatno oprezniji. Putin je zapamtio da lideri te dvije države nisu došli na vojnu paradu. Protiv Armenije u ruskim medijima već vlada potpuna histerija, dok se prema Kirgistanu zasad upućuju samo uporni nagovještaji o potrebi veće orijentacije prema Moskvi.
Putin postaje slabiji, ali zbog toga nije ništa manje opasan. Sada ima pouzdanog saveznika: Sjevernu Koreju, koja je spremna povećavati proizvodnju oružja za ruske potrebe i slati svoje vojnike kao podršku Rusiji. Na daljnji razvoj događaja utjecat će i predstojeći susret predsjednika Trumpa i kineskog lidera Xija Jinpinga. Očigledno je da će razgovarati i o ratu u Ukrajini, ali tek nakon pitanja zaoštravanja situacije u Perzijskom zaljevu, Tajvana i trgovinskog sukoba. Ako Washington i Peking postignu dogovor o perspektivama završetka rata u Ukrajini i evropskim pitanjima u cjelini, to će postati ozbiljan faktor za daljnji razvoj događaja na evropskom kontinentu.
Međutim, Evropa ne namjerava biti talac tuđih odluka. Na paradi u Moskvi Putin je izjavio da se u Ukrajini bori protiv NATO-a, ali je istovremeno SAD nazivao partnerom. U Moskvi veoma dobro razumiju želju Washingtona da se postepeno udaljava od direktnog učešća u evropskom savezu i da rješavanje evropskih pitanja ostaje prvenstveno u rukama Evropljana. Brisel je to odavno shvatio i intenzivno radi na tome da postane punopravan učesnik pregovora o završetku rata u Ukrajini. Zato će se ministri vanjskih poslova zemalja članica EU sastati krajem maja kako bi konačno definisali zajedničku pregovaračku poziciju i glavnog pregovarača sa svoje strane. Za postizanje mira na evropskom kontinentu i dalje je neophodno nastaviti pritisak na Moskvu, kao i vojnu, ekonomsku i političku podršku Ukrajini. Svima je tu jasno da se važna evropska pitanja ne mogu rješavati izvan evropskog kontinenta.