Božo Maljković je osvojio četiri naslova prvaka Europe s tri različita kluba. Dva puta se popeo na krov Europe s Jugoplastikom te po jednom s Limogesom i Panathinaikosom.
Ipak, ono što je napravio u periodu od 1986. do 1990. u Splitu je vjerojatno najljepša europska košarkaška bajka ikad ispričana. Maljković je u Split došao kao mladi anonimni trener koji je preuzeo klub u kojem su igrali klinci poput Kukoča, Rađe i Perasovića.
Taj klub je uzeo tri titule prvaka Europe u nizu i službeno je proglašen za najbolji europski košarkaški klub u povijesti 20. stoljeća.
Maljković je u razgovoru za srpski SK ispričao kako je u Jugoplastici tada vladala atmosfera bliskosti, a momčad je često prije najvažnijih utakmica dolazila kod Olivera Dragojevića koji bi cijelu noć svirao i pjevao.
‘Svaki veliki klub mora imati svoj unutrašnji život. Ako ga nema, on nije veliki klub. Mi smo imali članove uprave, koji su bili direktori Jugoplastike, koja je imala dvadesetak tisuća ljudi, radnika, po cijeloj Jugoslaviji. Oni su po dva puta dnevno dolazili u klub samo da popiju kavu i da idu. Oliver Dragojević je dolazio svaki dan, kad nije imao koncerte. Veliki čovjek, bili smo jako dobri prijatelji. Dolazio je kod mene u vikendicu u Vodice, koju smo moj otac i ja sami napravili našim rukama. Zato imam skraćenu tetivu jer sam brdo cementa prebacio preko ruku. Sve to je davalo štimung. Kad bismo igrali finale onda bi Bilić, koji je o tome vodio računa, rekao Oliveru: ‘Ej, nemoj koncert taj dan zakazati.’ Očekivao je da ćemo mi pobijediti. Oliver je bio naš član. Zoran Grašo – otac pjevača Petra Graše – imao je vikendicu. Tamo bismo otišli i tad bi vidjeli Oliverovu genijalnost. Imao je imitaciju na zidu od kamena, to je prava dalmatinska konoba, razne instrumente, malu harmoniku, malu gitaru… Bio je genijalan. Tjerali bismo ga u 3 ujutro, nakon ribe i vina, da nam svira”, rekao je veliki Božo Maljković.