Na slici ekrana u malim okvirima vidimo lice nastavnice koja ispituje đake online i đake koji odgovaraju sa slušalicama na ušima, okrenuti zidu i s dlanovima pritisnutim uz potiljak. Samo slušalice smetaju da pomislimo kako prisustvujemo scenama strijeljanja.
Tako smo, zahvaljujući koroni, najzad dobili do srži ogoljenu sliku pedagoškog instrumenta zvanog ispitivanje.
Možda sada, kad je to ovako jezivo dokumentovano, teoretičari i praktičari nastave još jednom promisle o konceptu ocjenjivanja. Kome je on i zašto potreban, ako nemamo instrumente da ga učinimo nenasilnim, netraumatičnim?
Nije li ovaj isljednički terorizam ovjeren razumijevanjem obrazovanja kao pripreme za tržište rada, u kojem se ocjenama legitimišu privilegije s kojima djeca ulaze u obrazovni proces?
Ako nemamo odgovor na ova pitanja, i ako nismo u stanju ponuditi alternative simboličnoj egzekuciji neprilagođenih, nemamo se prava ni sablažnjavati pred ovim scenama. Profesorica je, lojalna obrazovnom sistemu, samo konsekventno osigurala uslove da ocjena bude objektivna i poštena.
Osjetimo li ipak pred njenim ajhmanovskim razumijevanjem efikasnosti, lojalnosti i pravičnosti blagu jezu, onda malograđansko sablažnjavanje neće biti dovoljno. U tom scenariju sabiranje (često poklonjenih) ocjena i računanje njihove srednje vrijednosti kao jedinog pravno validnog pokazatelja znanja mora biti napušteno.
Jedini način provjere znanja je u njegovoj kreativnoj primjeni i u njegovoj koristi za mnoge ili za sve. U tome ajhmani ne bi trebali da imaju posljednju riječ.
Piše: Nenad Veličković za Školegijum