27. februara, tokom online konferencije UN o klimi, ukrajinska predstavnica Svetlana Krakovskaja održala je govor u kojem je zahtijevala da se zaustavi “ovaj ludi rat”. Kao odgovor, član ruske delegacije Oleg Anisimov se izvinio “u ime svih Rusa zbog činjenice da nismo mogli spriječiti ovaj sukob”. Svetlana Krakovskaja je u razgovoru za BBC istakla da se zahvaljuje “Rusima koji pokušavaju da zaustave ovo ludilo”. Evo šta je sam Oleg Anisimov rekao o tome šta se dešava u Ukrajini.
Oleg Anisimov je doktor geografskih nauka, profesor, šef katedre GGI Roshidromet.
Bio je to zatvoren sastanak stručnjaka za klimu. Postoji apsolutni embargo na cjelokupnu našu unutrašnju atmosferu, na sve o čemu tamo razgovaramo. Curenje o raspravi o ratu se dogodilo, dešava se. Ali, da shvatite: na zatvorenim događajima kažu šta se ne smije puštati.
Drugo, ja nisam šef ruske delegacije. Ovo je izmislio francuski novinar koji je prvi objavio vijest o mom govoru. Negdje je nešto čuo, neko je nešto potvrdio. Nekoliko paparaca.
I rekao sam potpuno razumljive stvari. Imali smo dvije nedelje napornog rada, zasjedao je Savjet bezbjednosti UN. Ovo je prilično veliki događaj – izvještaj je grupe stručnjaka za klimu pri UN. Sve zemlje, predstavnici delegacija red po red razgovarali su o rezimeu za političare. To je bio naš zadatak, to je od velike važnosti – dešavalo se da smo se veoma žestoko svađali oko onih stavova koji su važni za svaku državu.
U okviru UN-a, delegacija svake zemlje govori jezikom svoje zemlje, a ruska delegacija svoj zvanični stav iznosi na ruskom – što sam i učinio. Sada ova konferencija nije „uživo“, održana je u Zoom-u i ne možete izaći u hodnik i razmijeniti riječi s nekim. I na tim konferencijama učestvujem od 1995. godine, imam mnogo kolega i prijatelja tamo širom svijeta.
Kada se desilo ono što se desilo sa Ukrajinom, naravno, sve delegacije su izašle sa nekim mišljenjem u prilog Ukrajini. I tada to nisam uradio. Nisam. Šutio sam. Pa, jer, ne znam, vjerovatno sam pao duhom.
U stvari, moja majka je umrla u utorak [22. februara] – imala je 97 godina. A u četvrtak [24. februara] je sve to bilo razmotreno. Savršeno razumijete da sam, iako sam nastavio da radim, imao malo drugačiju priliku da sve sagledam. Možda sam samo slušao, propustio kada su svi pričali. Kolege su mi kasnije rekle da se u četvrtak promijenio sam ton konferencije. Svi su se oglasili, ali ruska delegacija nije ništa rekla – a nisam bio jedini stručnjak tamo.
Nastavili smo sa radom. Danas je bio posljednji dan. Znate, obično bi neko mogao da bude na sastancima u kućnoj odjeći: svi učesnici imaju različite vremenske zone, nekome je dan, nekom noć. Ali danas je većina njih bila u odijelima i kravatama. A danas se u eteru ponovo pojavila Svetlana Krakovskaja, članica ukrajinske delegacije. Poznajemo se dugo, ona je učestvovala u našim antarktičkim ekspedicijama, prilično je poznata naučnica. Dala je neku izjavu, koja je uglavnom bila naučne prirode – da razumije kakav smo sjajan posao svi uradili, i, iz očiglednih razloga, Ukrajina nije mogla da učestvuje na konferenciji nekoliko dana – nema interneta i tako dalje. I nada se da će ovaj rad doprinijeti cilju mira.
Onda je počela da priča o ruskim stvarima – o ratu, o svemu tome. Nakon toga je utihnula, nastala je pauza, to je bio nezvanični dio. I shvatio sam da ne mogu ništa reći. Shvatio sam da ja, kao predstavnik Rusije, ne mogu da se ponašam kao da Rusija ništa od ovoga ne čuje.
Postupio sam na sljedeći način: rekao sam sljedeću frazu na engleskom, jer je sav naš rad bio na ruskom – a ako se ponašate kao službeno lice, onda vas prevodilac prevodi. Na engleskom sam rekao da sada ne govorim kao član ruske delegacije, već kao osoba koja živi u Rusiji i izražava svoje simpatije prema Ukrajini i žali što nismo mogli spriječiti ove akcije.
Tada sam rekao: „Stidim se – kao osoba, kao građanin ove zemlje. Sramota me je što u našoj zemlji nismo mogli stvoriti institucije civilnog društva koje bi mogle uticati na odluke predsjednika i vlade. I jednostavno smo bili suočeni sa činjenicom – baš kao i stanovnici Ukrajine. Bili smo suočeni sa činjenicom da smo kao građani Rusije bili uključeni u vojni sukob.”
To je sve što sam rekao, ponavljam, na zatvorenom sastanku. Trebalo je da ostane u ovoj publici, ali neko je to prenio i u nešto izobličenom obliku dospjelo je u medije, a onda je vrlo brzo otišlo u svijet. Sada to vidim u svim vijestima.
Vidite, ja sam na neki način postao medijska ličnost, a ja sam samo naučnik koji je izrazio svoje gledište kao građanin Rusije. Ona se sastojala u vrlo jednostavnoj stvari: prvo, nema rata. Drugo, stidim se sebe i svojih sugrađana zbog činjenice da u našoj zemlji nismo mogli da stvorimo društvo koje bi obijezbedilo miran život nama i zemljama oko nas.
Bojim se da će moj učinak uticati na moju karijeru. Naravno da se bojim. Ali slušajte me, imam 64 godine. Za dvije sedmice bit će 65. Živim u Rusiji i ne želim da bježim iz ove zemlje, svoje domovine, samo zato što se nečega bojim. Sa stanovišta građanina zemlje, nisam rekao ništa što bi osramotilo ovu državu. I svi ovi moji strahovi su ništa u poređenju sa osjećajem zadovoljstva koje sam dobio iznošenjem svog stava. Znate, nije uvijek moguće to reći na način da to čuju sve zemlje UN-a.
Vjerovatno ovo nije sasvim politički pismeno, vjerovatno me možete uporediti sa Gretom Thunberg, koja je također govorila u UN-u. Vjerovatno biste mogli reći: “On je lud.” U Sovjetskom Savezu bi me odveli u psihijatrijsku bolnicu. Da, plašim se ovoga, znam kako funkcioniše represivni aparat. Ali nisam mogao a da to ne kažem.
Dat ću vam savjet – ne pravite me kultnom figurom. Nisam sam u našoj zemlji. Neki govore, mnogi ćute. Ali postoje izjave širom zemlje koje ukazuju da se svi Rusi ne slažu sa onim što se dešava. Nisu svi podrška. To je sasvim prirodna stvar – bilo bi čudno da nije tako, inače bih prestao da poštujem Rusiju.
Vrlo je lako od mene napraviti Gretu Thunberg – shvaćate kako vješto rade državni manipulatori: “Čovjek nije svoj, uz svo naše poštovanje prema njegovim zaslugama, ali je u godinama, a majka mu je nedavno umrla.” I izgledat ću kao psihopata.