U NASTOJANJU da pokušaju shvatiti što se točno događa u glavama Vladimira Putina i njegovih bliskih suradnika koji su pokrenuli invaziju na Ukrajinu, brojni su analitičari u medijima uzduž i poprijeko analizirali sva moguća geopolitička i gospodarska pitanja.
No stručnjaci upozoravaju da u ovoj priči ne treba ignorirati važnu ulogu ruskog filozofa Aleksandra Dugina, osobe koju su mnogi nazvali Putinovim Rasputinom, ne samo zato što svojim izgledom i monaškom odjećom podsjeća na njega već i zato što bi među ruskom suvremenom političkom elitom mogao imati sličnu ulogu ideološkog gurua kakvu je Rasputin imao u carskoj obitelji.
Povijest nas uči da su brojni ratovi uz izravne organizatore i izvršitelje također imali svoje ideologe. Primjerice, poznato je da je jedan od ideoloških temelja za rat u Jugoslaviji bio Memorandum Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU) kao strateški program srpske inteligencije za rješavanje srpskog pitanja. Taj dokument, objavljen u rujnu 1986., jasno je navodio potrebu da se Srbi odlučno pripreme za mogućnost da se SFRJ raspadne.
Dugin danas ruske pretenzije prema Ukrajini, ali i drugim zemljama nastalim raspadom SSSR-a, opisuje kao rješavanje ruskog pitanja.
Ko je Aleksandar Dugin?
Dugin je rođen u Moskvi u obitelji generala pukovnika sovjetske vojne obavještajne službe Gelija Aleksandroviča Dugina i njegove supruge, doktorice Galine. Kao i Putin, odrastao je u SSSR-u.
.jpg)
Kao mladić pokazao je izniman dar za jezike. Danas ih govori devet. Kao 19-godišnjak 1980. pridružio se grupi Južinski, tajnoj avangardnoj disidentskoj skupini intelektualaca zainteresiranih za misticizam, paganizam, nadnaravno i fašizam te za prevođenje takvih djela s njihovih izvornih jezika na ruski. Sam je preveo knjigu talijanskog pogansko-fašističkog filozofa Julija Evole na ruski. Kasnije će se pokazati da je talijanski antisemitski pjesnik, okultist i teoretičar zavjere snažno utjecao na Dugina, posebice njegove tradicionalističke ideje o preokrenutom svijetu. Sličan utjecaj na Dugina imao je i Alain de Benoist, francuski politički filozof, utemeljitelj Nouvelle Droite (Nove desnice) i čelnik etno-nacionalističkog think-tanka GRECE koji je kritizirao kršćanstvo, ljudska prava, neoliberalizam, predstavničke demokracije i egalitarizam.
Zbog takvog angažmana, nepopularnog u SSSR-u, 1983. priveo ga je KGB, a također je izbačen iz zrakoplovne škole. Kasnije je magistrirao filozofiju i stekao dva doktorata, jedan iz sociologije i jedan iz političkih znanosti.
Disident, ali ne demokratski
Niz godina proveo je u inozemstvu kao disident, novinar koji se borio protiv komunizma. No, za razliku od drugih disidenata, nije se zalagao za demokraciju i ljudska prava, već je s drugim ekstremno desnim europskim intelektualcima širio posebnu interpretaciju fašističke filozofije. On javno izražava divljenje prema sotonizmu i nacističkom Waffen-SS-u te tvrdi da se nacionalna veličina može pronaći u “pravom, istinitom, radikalno revolucionarnom i dosljednom, fašističkom fašizmu”.
Osim fašizmom, bio je opsjednut i raznim misticizmima, posebice pravoslavnim, ali i paganizmom i istočnjačkim mitologijama.
U svojoj filozofiji, među ostalim, oslanjao se na njemačkog filozofa Martina Heideggera, koji je u jednoj fazi bio sklon nacionalsocijalizmu. Zanosio se idejom da će zapadna liberalna, demokratska društva propasti te da će on pomoći u njih vratiti duh tradicionalizma.
Napisao je 30 knjiga, među kojima su najpoznatije Temelji geopolitike i Četvrta politička teorija, u kojoj se, među ostalim, bavi mističnim i religioznim temama, posebice dolaskom Posljednjih vremena, u kojima bi ključnu ulogu trebalo imati novostvoreno carstvo Euroazije-Rusije.
“Posljednja vremena i eshatološki smisao politike neće se sami od sebe ostvariti. Uzalud ćemo čekati kraj… Ako Četvrta politička praksa ne bi bila u stanju ostvariti kraj vremena, bila bi nevaljana. Trebao bi doći kraj, no on neće doći sam. Ovo je zadatak, nije izvjesnost. To je aktivna metafizika. To je praksa”, napisao je Dugin.
Godine 1987., druge godine Gorbačovljeve vladavine, Dugin je u svojim srednjim dvadesetima postao član ozloglašene antisemitske ruske nacionalističke organizacije Pamjat. Krajem 1988. i 1989. bio je član Središnjeg vijeća Pamjata.
Od pokušaja u politici do desničarskog mesije
1995. kandidirao se za Dumu na listi Nacionalne boljševičke partije (NBP), no osvojio je samo jedan posto glasova. Odlučio je promijeniti taktiku tako da je napustio napore da izgradi vlastitu stranku i umjesto toga je usvojio produktivniju strategiju da postane idejni čovjek za sve veće nacionalističke stranke, uključujući Putinovu Jedinstvenu Rusiju, Zjuganovljev CPRF i ultranacionalističku Liberalno-demokratsku partiju Rusije Vladimira Žirinovskog. U toj ulozi sjajno je uspio.
U svojoj disertaciji o Duginovoj knjizi Temelji geopolitike, Grant Scott Fellows 2018. piše da je “Duginova zvijezda tijekom proteklih dvadeset godina ubrzano napredovala”.
On je uzašao, piše Fellows, prešao je iz opskurnosti u službu savjetnika za ruske političke ličnosti i zauzeo poziciju vodećeg ideologa neofašizma, ne samo u Rusiji nego i u svijetu. Dugin je svojem ideološkom okviru dao nekoliko imena, ‘euroazijstvo’, ‘četvrta politička teorija’ i ‘nacionalboljševizam’, međutim razlike među njima su površne, a ideološka načela koja je predstavio u Četvrtoj političkoj teoriji (2009.) u skladu su s onima iz njegova glavnog djela, Temelji geopolitike (1998.).
Prema Johnu Dunlopu, vodećem poznavatelju ruske krajnje desnice, u Rusiji tijekom postkomunističkog razdoblja vjerojatno nije bila objavljena nijedna druga knjiga koja je izvršila sličan utjecaj na rusku vojsku, policiju i etatističke vanjskopolitičke elite koja bi bila usporediva s Duginovim neofašističkim traktatom Temelji geopolitike.
Dunlop ističe da se Dugin za tradicionalista i starovjerca izvanredno spretno koristi društvenim medijima i internetom i uspješno širi svoje stavove diljem svijeta. Na svojim stranicama na društvenim mrežama ima na desetke tisuća sljedbenika, a povezan je i s istaknutim neonacistima i drugim rasističkim ultranacionalistima u Sjedinjenim Državama, Italiji, Francuskoj i drugdje.
Njegovi think-tankovi, kao što su Katheon i Centar za konzervativne studije, vjerojatno su dobili određena sredstva od ruske vlade, a bio je zaposlen i kao pročelnik Odjela za međunarodne studije na Moskovskom državnom sveučilištu (MGU), jednom od dva najprestižnija sveučilišta u Rusiji, sve dok nije smijenjen zbog intervjua u kojem je previše otvoreno izjavio da u Ukrajini postoje “strašni ljudi” koji moraju biti “ubijeni, ubijeni, ubijeni”.
S vremenom je postao vrlo cijenjena osoba u ruskim političkim krugovima, posebice u Putinovim, a njegove ideje i strategije postale su svojevrsni vodiči po kojima se kreira ruska vanjska politika.
Protiv liberalizma, globalizacije i slobodnog tržišta
Dugin smatra da je sazrelo vrijeme za propast zapadnjačke liberalne demokracije, koju smatra dekadentnom, te za utemeljenje novog euroazijskog imperija i vraćanje tradicionalizmu.
On zemlje svijeta dijeli u dvije glavne skupine. SAD, Veliku Britaniju i NATO savez doživljava kao ‘atlantsku talasokraciju’, odnosno zemlje mora, dok kontinent koji obuhvaća Rusiju i njezine buduće saveznike vidi kao euroazijsku telurokraciju, odnosno zemlje okrenute tlu. Ovdje je zanimljivo primijetiti da ova podjela neodoljivo podsjeća na strane u sukobu u knjizi 1984. britanskog pisca Georgea Orwella.
Dugin krivi atlantiste, labavi savez država mora, za propast SSSR-a. Tvrdi da su morske sile planirale propast Varšavskog pakta te vjeruje da je došlo vrijeme za osvetu. Posebno krivim smatra SAD i njegov izvoz progresivnih ideala.
On je vatreno antiliberalan, što znači da se protivi svakom jačanju individualnih, građanskih ili demokratskih prava, uključujući i prava LGBT osoba, a zalaže se za tradicionalne uloge, vrijednosti i moći. Liberalne demokracije za njega predstavljaju dekadenciju neprikladnu za euroazijsko razmišljanje, što znači da ih treba oslabiti, ili još bolje, uništiti.
“Moramo stvoriti strateške saveze kako bismo srušili sadašnji poredak stvari, čija se srž može opisati kao ljudska prava, antihijerarhija i politička korektnost – sve to je lice Zvijeri, antikrista ili, drugim riječima, Kali-Yuga (termin za posljednje, dekadentno doba u hinduističkoj mitologiji op. a.)”, poručuje Dugin.
Gušenje medijskih sloboda i relativiziranje istine
On također smatra da novinari, kada prenose činjenice, ne predstavljaju pravu istinu jer je za nju potreban dublji uvid u stvari, koji nemaju.
“Istina je pitanje vjerovanja”, rekao je Dugin na vjerski orijentiranoj TV stanici bliskoj Kremlju.
“Postmodernizam pokazuje da je svaka takozvana istina stvar vjerovanja. Dakle, mi vjerujemo u ono što radimo, vjerujemo u ono što govorimo. I to je jedini način da definiramo istinu. Tako da mi imamo svoju posebnu rusku istinu koju morate prihvatiti”, pojasnio je.
Takvo shvaćanje novinarstva odlično je uporište za ograničavanje medijskih sloboda i kreiranje alternativnih i lažnih vijesti kakvo se u Rusiji zbiva već godinama, a osobito od početka invazije. U 2021. godini Rusija je bila 150. od 180 zemalja po Indeksu slobode medija koji su sastavili Reporteri bez granica. Putin je početkom ožujka potpisao zakon kojim je zabranjeno objavljivanje ‘lažnih informacija’ o ruskim operacijama u Ukrajini. Novinari bi mogli dobiti i do 15 godina zatvora ako ih nazovu ratom ili invazijom.
Ukrajinski vs. ruski fašizam
Na prvi pogled Duginova sklonost fašizmu i Putinova retorika o denacifikaciji Ukrajine mogu se činiti kontradiktornima. No Dugin tu razlikuje ono što on smatra dekadentnim naci-liberalizmom, kojem se, kako tvrdi, posljednjih godina okreće Ukrajina, od onoga što vidi kao zdravi oblik fašizma koji bi trebalo oživotvoriti u Euroaziji.
Prema stranici New Fascism Syllabus, Duginova neoeuroazijska ideologija zapravo je oblik ultranacionalizma koji poziva na duhovni i nasilni preporod mitske nacije. Dugin dijeli Putinov ruski šovinizam i želju za novim carstvom Velike Rusije koje bi prevladalo suprotnosti između fašizma i komunizma. Tako, primjerice, gostujući u Infowarsu, Dugin paradoksalno tvrdi da je na neki način antifašist, dok u drugim kontekstima, kao što je njegova Četvrta politička teorija, promiče vlastitu ideologiju kao neku vrstu suštinskog zajedničkog korijena za fašizam i komunizam, tj. uzvišeniju verziju nacionalsocijalizma.
Odricanje državnosti, samostalnosti i teritorijalnog integriteta Ukrajini
Duginovo viđenje Ukrajine nedvojbeno je utjecalo na Putinovu politiku prema toj zemlji.
Primjerice, Putin u svojem govoru od 21. veljače opisuje Ukrajinu kao “neotuđivi dio ruske povijesti, kulture i duhovnog prostora… rođake, ljude vezane krvlju i obiteljskim vezama”. Njegovo emocionalno pozivanje na bratstvo i njegova tvrdnja da je Donbas “zapravo gurnut u Ukrajinu” čine pozadinu povijesne fikcije u kojoj su zemlje nastale raspadom SSSR-a prirodni dio Rusije, a njihova stanovništva bratske nacije.
Za Putina Ukrajina nema povijest. “Modernu Ukrajinu u cijelosti je stvorila… boljševička, komunistička Rusija… na način koji je bio izuzetno grub prema Rusiji – odvajanjem i razdvajanjem onoga što je povijesno ruska zemlja”, poručio je Putin u svojem govoru.
Duginovi rani zapisi o Ukrajini vrlo su bliski ovim Putinovim tezama.
“Ukrajina kao država nema geopolitičko značenje”, napisao je Dugin u svojim Temeljima geopolitike.
“Nema poseban kulturni značaj ili univerzalni značaj, nema geografsku jedinstvenost, nema etničku ekskluzivnost.”
Prema Duginu, samo tri zapadnoukrajinske regije – Volinj, Galicija i Zakarpatska oblast – sastavljene u jednu zapadnoukrajinsku federaciju – mogle bi biti odvojene od Velike Rusije, no i to uz uvjet da federacija nikada ne postane članica NATO-a.
Euroazija od Dublina do Vladivostoka i Indijskog oceana
Duginova ideologija nešto je uključivija i zamršenija od tradicionalnog nacizma. Među ostalim, on nije zagovornik rasizma, što ima logike u kontekstu njegove vizije golemog euroazijskog carstva. On vjeruje u potpuno uništenje suvremenog svijeta i liberalizma. Taj radikalni preokret u svijetu trebalo bi pratiti ponovno rođenje patrijarhalnih zajednica krvi i tla s hijerarhijskim, odnosno kastinskim sustavom u kojem bi vladali svećenici ratnici, koje naziva “političkim vojnicima”.
Dugin želi vidjeti Moskvu kao prijestolnicu euroazijskog carstva koje bi se protezalo od Dublina do Vladivostoka i u kojem bi Istanbul ponovo postao Carigrad. Za njega invazija na Ukrajinu predstavlja tek prvi korak u toj “velikoj slavenskoj rekonkvisti”.
Jedan od najbližih Putinovih saveznika, bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev, u utorak je na Telegramu pisao o ovoj viziji i objavio da je konačan cilj Moskve “izgraditi otvorenu Euroaziju – od Lisabona do Vladivostoka”.
Prema Duginu, Euroazija bi na jugu dosezala sve do voda Indijskog oceana, u kojima bi imala svoje baze koje bi se mogle suprotstaviti atlantističkim zemljama. U tom kontekstu posebno je važna osovina Moskva – Teheran, ali i prijateljski odnos s Indijom.
“Ideja kontinentalnog rusko-islamskog saveza”, piše Dugin, “leži u temelju antiatlantističke strategije. Novo savezništvo temeljilo bi se na tradicionalnom karakteru ruske i islamske civilizacije… U suštini cijela islamska zona predstavlja prirodnu prijateljsku geopolitičku stvarnost u odnosu na Euroazijsko Carstvo budući da islamska tradicija… u potpunosti razumije duhovnu nekompatibilnost Amerike i religije. Atlantisti vide islamski svijet u cjelini kao svojeg potencijalnog protivnika”, tumači Dugin.
On smatra da za Rusiju, što se tiče juga, “geopolitička os povijesti ima samo jedan imperativ, a to je geopolitičko širenje na obale Indijskog oceana”.
“Kada dobije geopolitički pristup – prije svega, pomorske baze – na iranskim obalama”, piše Dugin, “Euroazija će uživati punu sigurnost od strategije ‘Anakondinog prstena'”.