„Rusija nema snage da pobijedi Ukrajinu. Ovih je dana Sergej Lavrov izjavio da je cilj Moskve uništenje postojeće ukrajinske državnosti i potlačeni život okupiranih Ukrajinaca, što je bilo upakirano; govorio je o svrgavanju sadašnje vlasti u Kijevu i o budućem zajedničkom suživotu Ukrajinaca i Rusa u jednoj zemlji. Kremlj o tome može samo sanjati. Apsolutna većina ukrajinskog naroda stala je u odbranu svog državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, tako da su se raspale iluzije Moskve da će se ona boriti samo sa profesionalnom ukrajinskom vojskom i nacionalistima. Svi Ukrajinci, a to su građani zemlje različitih nacionalnosti, sada su ujedinjeni kao ukrajinska vojska i neće popustiti Rusima zbog svog državnog interesa, kao nacionalisti.
Kremlj to dobro razumije i koncentrira svoj vojni udarac na Donbasu i nada se da će ‘učvrstiti’ svoje pozicije na privremeno okupiranom području juga Ukrajine.
Moskva je prije par mjeseci proglasila svoj primarni cilj: da dođe do odmetnute regije Pridnjestrovlja (Transnistrija) koja je u pravnom smislu dio teritorije Moldavije. Kišinjev je tek tada shvatio smrtnu opasnost za svoju državnost, na koju se usmjerila Rusija, i napokon se priključio evropskim sankcijama Ruskoj Federaciji.
U Kremlju su shvatili da nemaju nikakve šanse da pokore sjevernu, centralnu i zapadnu Ukrajinu. To je teritorija koja je pradomovina većini postojećih slavenskih naroda, izuzev Poljaka koji su također autohtoni Slaveni. Iz ovih krajeva, svoje slavenske korijene vuku Česi, Slovaci i svi Slaveni Balkanskog poluotoka.
Tako je prva ukrajinska državnost postojala još od kraja 5. stoljeća i, naravno, nikakva Rusija, koja svoje korijene vuče od fino-ugarskih naroda, ne može uništiti Ukrajince koji čine srž čitavog evropskog slavenstva. Ipak Moskva produžava plan da pokori čitavu južnu Ukrajinu. I tu su njima kao kost u grlu Mikolajev i Odesa. Iako su to uglavnom gradovi u kojima se većinski govori ruski, ali i tamo su odlučni i spremni da presretnu ruske okupatore i vrate ih natrag kući… ako ne dragovoljno, onda u kovčezima.
Moskvi nedostaje snage na jugu Ukrajine, pa onda je ona više puta pokušavala uvući Pridnjestrovlje, gdje se nalazi glavni centar, grad Tiraspol, u ratne sukobe sa ukrajinskom stranom. Šanse proruskih separatista sa Dnjestra ne samo da su male nego su u minusu; Kremlj želi da još neko sa strane umre zbog postignuća njihovih agresivnih ciljeva. Tako su svi agenti od utjecaja u Pridnjestrovlju aktivirani, kao i dvije hiljade ruskih vojnika koji su tamo stacionirani, ali u većini je u pitanju lokalno stanovništvo koje je uzelo rusko državljanstvo. Najveća nada Moskve je šest hiljada pridnjestovljanskih vojnika, koji mogu odvući pažnju ukrajinske vojske na neko vrijeme i raspršiti djelovanje ukrajinskih vojnih snaga.
Nacionalni sastav Pridnjestrovlja – oko 35% lokalnih Moldavaca, 30% lokalnih Ukrajinaca i otprilike ista količina uglavnom pridošlih etničkih Rusa. Tu je u doba SSSR bila bazirana 14. sovjetska armija, koja je pokrivala čitavu teritoriju Moldavije i šire, ali kad je Kišinjev proglasio državni suverenitet, onda se sovjetska vojska povukla, osim u Pridnjestovlju, gdje je podržala separatističke težnje lokalnog mješovitog stanovništva. Stvar je u tome da istočna obala Dnjestra historijski nikad nije bila u sastavu Moldavije. U periodu poslije Prvog i pred početak Drugog svjetskog rata, ova teritorija je pripadala Kijevu i više je politički bila proglašenq kao Moldavska autonomija u sastavu sovjetske Ukrajinske socijalističke republike. Poslije početka nacionalnog pokreta u Kišinjevu, za stvaranje nezavisne države u doba Gorbačova, moskovski KGB je tu osnovao kontrapokret za otcjepljenje od Moldavije… ako ona proglasi nezavisnost, a ona je to uradila 27. auugusta 1991. godine.
1992. godine izbio je rat Kišinjeva sa pobunjenim Tiraspolem. Ali vojska 14. armije, koja je u međuvremenu od sovjetske postala ruskom, snažno je podržala proruske pobunjenike. Ovdje su također doputovali takozvani ruski kozaci i dragovoljci i tako su oni odigrali odlučujuću ulogu u ovom ratu. Moskva je za ovu regiju nametnula takozvane mirotvorce, koji su se stacionirali u 14. rusku armiju. Kasnije je kao pomoć Kremlju tamo bio organiziran takozvani referendum 16. septembra 2006. godine, kojim se navodno proglasila ‘nezavisnost Pridnjestrovlja s kasnijem priključenjem Ruskoj Federaciji’. Moskva, koja je i faktički bila organizator ovog referenduma, tada se još nije usuđivala da prihvati njegove rezultate, čekajući bolji trenutak da to uradi kasnije.
Prije nekoliko dana, takozvani ministar vanjskih poslova Pridnjestovlja Ignatjev izjavio je da je realizacija rezultata referenduma od 2006. godine za Tiraspol sada prioritet. Kockice su se posložile. Rusija je spremna prihvatiti odmetnutu regiju, ali njoj je vrlo važno da tamo probije koridor. Ali to je moguće samo ako zauzme Mikolajev, a tu nastupaju ogromni problemi.
Pridnjestovlje je sredinom devedesetih godina prošlog vijeka predlagalo svoj ulazak u sastav Ukrajine, što je oficijelni Kijev odlučno odbio zbog narušavanja teritorijalnog suvereniteta Moldavije. Kasnije je Moskva, prije 2014., a i poslije, ispod stola nudila Pridnjestovlje Ukrajini umjesto Krima.
Naravno, trgovinu tuđim teritorijem Kijev je opet odbio. Ali ostaje opasnost negativnog djelovanja odmetnute Pridnjestrovske regije za nacionalnim interesima Moldavije, pa tako i Ukrajine. Što se tiče Kijeva, on neće popustiti.”