Pismenost je, kako je povodom Međunarodnog dana pismenosti, a koji se obilježava osmog septembra svake godine, za “Face.ba” kazala profesorica Lutvija Čolo – predsjednica nevladine organizacije “Centar za obrazovanje, razvoj i afirmaciju (CEORA)”, osnovna potreba svakog građanina BiH i ne podrazumijeva samo poznavanje slova, brojeva, pisanje i čitanje, jer postoje, kako ističe, i druge brojne pismenosti kao što su digitalna, finansijska, informatička, pravna…
U našoj državi, u kojoj nije jedinstveno obrazovanje je, smatra ona, veoma teško ustanoviti stepen osnovne nepismenosti, iako postoje parcijalni podaci koji su, nažalost, veoma nezadovoljavajući.
“Obrazovani sistem u BiH je razuđen, rasparčan po kantonima i entitetima zbog čega je neujednačan kriterijum po pitanju realizacije dobrih, korisnih i programa koji služe učenicima i studentima da dobiju, znanje potkrijepljeno adekvatnom praksom, kritičkom pristupom nastavi i diplomom i koje će jedva dočekati poslodavci na radno mjesto za koje su se školovali“, tvrdi profesorica Čolo.
Bh. obrazovni sistem je, također, kako dodaje Melika Husić Mehmedović – nekadašnja ministrica za za nauku i visoko obrazovanje, vrlo složen i samim tim trom, usporen i uspavan.
“Ovako fragmentiran sistem kakav mi imamo u BiH se jako teško mijenja, te zato i zaostajemo za ostatkom svijeta, zaostajemo i za svojim prvim susjedima”, smatra Husić Mehmedović.
U Federaciji BiH je, kako primjećuje, obrazovanje u isključivoj nadležnosti kantona, tako da imamo deset zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju i deset zakona o visokom obrazovanju, prilično neusaglašenih, plus, naravno, RS.
Ono što primjećuje i Amela Delić Aščić – doktorica komunikologije, jeste da mi “već imamo brojne digitalne platforme koje su pokrenute s idejom razvijanja pismenosti, ali ono što je važnije jeste koliko ih koristimo”.
Digitalni mediji, kako dodaje Aščić, imaju potencijale za razvoj pismenosti s jedne strane, a zahtijevaju i razvijanje medijske i informacijske pismenosti, s druge strane.
“Tehnologija sama ne može doprinijeti razvoju pismenosti, bez ljudskog angažmana. Ukoliko mi kao ljudi želimo da je koristimo u te svrhe, tehnologija može biti alat koji će nam pomoći“, završava Amela Delić Aščić.
S druge strane, također, mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine, kako Lutvija Čolo zapaža, odlaze u svijet tražeći rješenje za svoju egzistenciju i to traje kontinuirano i dugo. Naročito je, kaže, poslije rata situacija iz godine u godinu sve teža i komplikovanija, jer nemamo državno školstvo koje treba da funkcioniše na principu demokratske, građanske saradnje na relaciji općina/grad i država.
“Ako na to dodamo i različite kurikulume, različite udžbenike, različite pravilnike uopšte ne možemo govoriti o obrazovnom sistemu Bosne i Hercegovine, jer takvo nešto ne postoji”, konstatovala je Mehmedović.
No, kako naglašava, ako bismo se ipak fokusirali na neke zajedničke probleme koji se mogu prepoznati, onda je to zastarjeli sistem koji nije fokusiran na učenika, odnosno studenta, te da bi se nešto promijenilo u obrazovnom sistemu, svakog nivoa, potrebno je, sa jedne strane fokusirati se na nastavni proces (kurikulume, sadržaje, udžbenike, materijale, broj predmeta, broj časova, organizaciju nastave itd.), a sa druge strane na osnaživanje nastavnika (njihove vještine, kompetencije ili, u slučaju visokog obrazovanja, naučna dostignuća).
“Tu naravno pravimo i razliku između nastavnika u osnovnom/srednjem obrazovanju koji moraju kontinuirano raditi na pedagoškim i metodičkim vještinama kako bi zainteresirali učenike, približili im predmet i sadržaj, učinili da djeca vole taj predmet i da ga rado uče. Bojim se da se to kod nas olako shvata i da mi ne radimo dovoljno na sebi. Dok su nastavnici na univerzitetu ne samo predavači već podjednako i istraživači, a to podrazumijeva pisanje naučnih radova i njihovo objavljivanje u naučnim časopisima, jer njihov je zadatak, njihov posao je ne samo da prenose znanje, već i da ga kreiraju. To ih čini različitim od nastavnika u osnovnom i srednjem obrazovanju”, ističe profesorica Mehmedović.
Ona također uviđa kako i učenici i studenti žele učiti teme koje su aktuelne iz udžbenika koji su aktuelni i njima prilagođeni.
“Ako imate dijete u školi (bilo kojeg uzrasta), uzmite dva ili tri udžbenika pa ih prelistajte. Neće vam dugo trebati da uočite kako je udžbenik (u 70% slučajeva) zastario, neadekvatno prezentira materiju, prekomplikovan je ili prejednostavan, nerazumljiv, kontradiktoran i slično”.
Zatim, dodaje, žele da im se predaje aktuelna tematika, i žele da im bude približena na adekvatan način – da mogu koristiti moderne metode i tehnike, da kada razgovaraju sa svojim prijateljima u Njemačkoj/Austriji/Italiji/Sloveniji/Americi primijete kako uče iste stvari i kako ih uče na isti način, a to podrazumijeva, prvenstveno, izmjenu nastavnog procesa, a zatim i unapređenje nastavničkih vještina.
Stoga su mladi, kako zaključuje Čolo, u situaciji da prihvate ono što imaju, i što im se nudi, te su rijetke prilike kada mogu izraziti nezadovoljstvo, i to im samo trenutno olakša, ali su i oni svjesni da hitno treba krenuti u proces sređivanja obrazovanja na svim nivoima tj. cijeloj državi.
“Naši nastavni planovi i programi su preobimni, sa dosta nekorisnog gradiva koje treba biti zamijenjeno funkcionalnim temama, praksom i metodama u svakodnevnom radu, a što bi povećalo i vještine kritičkog mišljenja učenika i studenata u nastavnom procesu”, ističe Čolo, dok potrebu za reformama BH obrazovnog sistema uviđaju i sami studenti.
Potvrdile su to studentice Minela i Edisa, koje bi, kako kažu, promijenile način predavanja – uvele više praktične nastave, a Minela bi takav princip školstva uvrstila i kao obavezan.