Nikada nisam pisao o ljudima niti događajima, ili situacijama, već je svaka od tih tema bila medij, kojim je trebala otići poruka, nazad u eter iz kojeg se rađaju sve naše misli, ideje i snovi. Poruka o tome da sam naučio još jednu lekciju o dobru i zlu, o izvoru patnje ili smislu postojanja. Kada sam napisao tekst o mojoj ženi, koja u 43-ćoj godini života ima manje od 4 godine staža, nisam pisao o njoj niti o sebi, već slao poruku o nepravdi, izvoru besperspektivnosti, nedostatku socijalne empatije, ljudskoj nesigurnosti i manjku socijalne osjetljivosti. Pričao sam autentičnu priču, blisku mnogim ljudima, svjestan da će osjetiti iskrenost u njenom risanju, jer je kožno doživljena, utisnuta u meso i kost, u moždanu vijugu i želudac pripovjedača.
Kada sam pisao mom komšiji, malom, velikom čovjeku iza kojeg je ostala praznina, nije on bio bitan već to što je njegov život svjedočio vrijednost ljudske topline i nesebične dobrote.
Isto tako, tekstovi o nemoralnim političarima ili zlim tajkunima, imenom i prezimenom su bili tu kao konkretizacija, koja garantira duboku esenciju apstrakcije, prenošenja pojedinačne poruke u prostor metafore i njenog življenja u svijetu opštosti.
Evo i sada, kada sjedam pisati pomen akademiku Kukiću, niti on nije bitan, jer niko od nas nije važan, već je samo važno to čemu su naši životu svjedočili, važno je to kakva je pouka iza nas ostala, šta je to naša zadužbina. Slavin je život bio poezija na oltaru socijalne pravde, njegova žrtva ugrađena u temelje države, njegove riječi puščana zrna ispaljena u meso nacional- šovinizma. U svijetu beskrajnih arlaukanja potpisanih i nepotpisanih četnika i ustaša, fašista svih zastava i grbova, Slavo je bio partizan. Poput dječaka bombaša, Buhe i Sirogojna ili još preciznije onog malog Slave što su mu urezali petokraku na čelo prije nego je strijeljan. Kakva bi to poruka bila, kada bi našeg druga, partizana, akademika Kukića polegli na vječni počinak, gore na Jabuci, uz biste njegovih i mojih heroja, dječaka čija je svjetlost razbijala mrak, koji se tako silno vratio među nas.
Protiv tog mraka svjedoči drug Slavo. Svjedoči evo i ovaj tekst. Svjedočim i ja. Znao je Slavo da se ne dijelimo na Bošnjake, Hrvate i Srbe, već na partizane, ustaše i četnike, da se dijelimo na svjetlo i mrak.
Raj u koji si otišao, raj je svih nas.