Nakon dženaze i kolona, kada se ugase kamere i zaustavi prenos, Potočari utihnu. Ali bol ostaje. I ne, ona ne pripada samo majkama koje svakog 11. jula stoje nad mezarima sinova. Ona pripada svima nama.
Jer Srebrenica nije samo dan u kalendaru. Srebrenica je lekcija, upozorenje, ogledalo našeg pamćenja. I pitanje koje visi nad svakim savjesnim čovjekom: jesmo li išta naučili?
Svake godine izgovaramo “Nikad više”, ali ako to ne znači “nikad više svakog dana”, onda ne znači ništa. Ako su nam sjećanja kratka, zločini su uvijek spremni da se ponove. Zaborav je njihovo gnojivo.
U Potočarima danas možda ostaju samo redari, volonteri i bijeli nišani. Ali iz njih govori tihi krik svih žrtava. Oni ne traže ni suze ni žaljenje – traže istinu i opomenu.
Srebrenica se mora učiti u školama, pamtiti u tišini, nositi u srcu. Ne da bi nas činila tužnima, već boljima. Ne da bi izazvala mržnju, već odgovornost.
Zato se istina o Srebrenici ne smije zadržati samo na godišnjicama. Mora biti prisutna svakog dana, u našoj svijesti, u našem govoru, u našim djelima. Da bismo, barem jednom, mogli reći “nikad više” i da to zaista nešto znači.