Ljevak: „Mislim na njegove roditelje, na ljude koji su ga uspjeli sačuvati od banalnosti današnjice, o čemu svjedoči i izbor studija. A ako ćemo iskreno, bez političke korektnosti jer joj, vala, u ovoj situaciji nije ni mjesto i fizionomija. Lijep ko slika.
Poslati nekoga na studij u drugi grad znači veliko odricanje. Isto koliko brige, ljubavi i pažnje podrazumijeva podizanje djece.
I onda kraj. Bio je ‘lijep i sunčan dan’ i tramvaj je iskočio iz šina. Jednog talentovanog mladića nema. Jednoj se djevojci sa amputiranom nogom bore za život.
Danas, novi dan – nova nafaka… ili nova nesreća.
Do kasnih sati čekali smo objavu zvaničnika. Hitna sjednica Vlade ili pres-konferencija nije se desila.
Gospodo, ako ste fotografisali svaki metar pruge koju ste konačno obnovili, pa na nju vratili raspadnuta vozila, onda morate reagovati kada se desi zločin… jer ovo nije tragedija. Tragedije su nešto drugo……..Pitam se šta je još potrebno da se desi, pa da izađemo na ulicu… Budemo li čekali, sigurno nećemo biti u prilici ni da izađemo iz kuće, jer pitanje je dana kada će nam Trebević i njegovi novoizgrađeni objekti doći ispred vrata.
Porodici, prijateljima i kolegama saučešće – u nadi da će povrijeđena djevojka biti spašena… ako spasa u ovom društvu, sistemu i vremenu ima.“