Trend lažnog i netačnog prikazivanja anksioznosti i depresije prijeti ionako krhkom blagostanju mladih više nego ikad prije. Brza pretraga taga #depressed na Instagramu izbacuje preko 12 miliona rezultata. Između crno-bijelih fotografija i gifova likova iz crtanih filmova koji plaču, provlače se slike sa tekstovima poput “Pomozite mi” i “Želim da odem daleko … zauvijek”.
Ovi romantizirani prikazi mentalnih bolesti su ono što profesionalac za mentalno zdravlje Aditi Verma naziva „lijepom patnjom“: ‘mimovana’ verzija mentalne bolesti koja smanjuje anksioznost i depresiju na privremeni osjećaj koji se prikazuje kroz tamne filtere i jednostavni, ‘tužni’ tekst. Trend se pojavio na Tumblru prije više od decenije, ali se proširio i na platforme poput Instagrama. Kompletni nalozi poput @ sadthoughts_1 i @__depressionquotes, koji imaju hiljade pratilaca, posvećeni su isključivo ovoj vrsti sadržaja.
Sa porastom dijagnoze mentalnih bolesti za 71 posto kod mladih odraslih osoba od 18 do 25 godina u poslednjih 10 godina, trend lažnog i netačnog predstavljanja mentalnih oboljenja prijeti ionako krhkom blagostanju mladih više nego ikad prije, piše internet stranica i-d.vice.com.
Dok internet pruža mogućnost ljudima da grade zajednicu i zajedno se bore sa mentalnih bolestima, ovi romantizovani prikazi izgledaju alarmantno više posvećeni hvaljenju nečijim unutrašnjim previranjima za više lajkova i pratilaca, nego pomaganju pomenutoj zajednici.
Pogotovo zato što su neke mentalne bolesti proglašene popularnijim, a neke ne, što može izolovati one sa manje „popularnim“ bolestima kao što su bipolarni poremećaj ili šizofrenija. “Moja prva misao nakon što mi je psihijatar rekao da imam simptome bipolarne ličnosti bila je: ‘Prokletstvo, ovo nije ni jedno od popularnih’, kaže 20-godišnji Alex.
„Pomislio sam koliko je to čudno zvučalo, istjerao tu misao iz glave i shvatio da sam to rekao jer se nisam mogao sjetiti da sam ijednom na Tumblr-u ili bilo gdje drugo vidio post gdje je bipolar bio spomenut na bilo koji način koji u osnovi nije značio „luda osoba“.
Ovaj trend „lijepe patnje“ dijeli mentalne bolesti na one koje su „kul“ i one koje nijesu, stvarajući raskol koji mentalne bolesti predstavlja kao tabu zbog objava koje kruže internetom i guraju ih u ponor.
To dozvoljava nekima da se poistovijete sa Lanom Del Rey, čija se slika oduvijek zasnivala na održavanju nivoa fizičke ljepote kroz narativ zloupotrebe, samoubilačke ideje i melanholiju prije nego sa Kanye Westom, čija ga je javna borba sa bipolarnim poremećajem svrstala u “lude”.
Iako je estetski romantizam koji zasjenjuje određene bolesti nesumnjivo štetan za one koji pate od njih, šta nedostatak estetskog romantizma oko drugih poremećaja govori o onima koje ih opterećuju? Da u društvu koje teži boljem razumijevanju i prihvatanju mentalnog zdravlja uopšte, vaša dijagnoza još uvijek ne odgovara digitalnom preobražaju 21. vijeka. Ova estetika podrazumijeva da vam jedna od „kul“ bolesti daje inteligenciju, jedinstvenost i glamur, što takođe implicira da onima koje imaju „nekul/nepopularne“ mentalne bolesti ne samo da nijesu “prihvatljivi”, već će i dalje upijati sve što je ostalo od „ludog“ stereotipa. Ono što je još važnije, može da spriječi da se osobe s mentalnim bolestima osjete važnima.
Prije skoro jednog vijeka, Eli Siegel, autor “Filozofije depresije”, napisao je da se, kako bi se shvatila depresija i drugi psihijatrijski poremećaji, stvarnost oboljele osobe mora vidjeti. Kako kriza sa mentalnim zdravljem ljudi nastavlja da raste, ova misao dokazuje svoji istinitost.
Neophodno je razlikovati prave primjere mentalnih bolesti, od interpretacija koje traže odobrenje i mjesto u popularnoj kulturi. Neće svako iskustvo doći u prvi plan, ali nekoliko personalizovanih, stvarnih ilustracija bilo kakvih mentalnih teškoća učiniće više da poveže ovu zajednicu nego što bi milioni “tužnih” slika zalaska sunca ikada mogli.