Bivši haški tužilac Geoffrey Nice kaže da nema naročito snažne misli ni emocije nakon što je pročitao vijest da je preminuo ratni zločinac Ratko Mladić, osuđen na doživotni zatvor.
„Mladić danas uglavnom pripada historiji. Čak i u dijelovima bivše Jugoslavije, osim u Srbiji, možete pronaći mlade ljude studentske dobi koji ne znaju ko je on. Dakle, riječ je o historijskoj osobi“, kazao je Nice u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Nice kaže da se suđenje komandantu Vojske Republike Srpske tokom rata u Bosni i Hercegovini nije bitno razlikovalo od drugih suđenja.
„To ne znači da su sva bila ispravna, nego samo da nisu bila drugačija. Suđenje prikazuje historiju događaja od 1992. godine nadalje, a zatim se, kao i mnogi drugi procesi utvrđivanja odgovornosti za događaje u bivšoj Jugoslaviji, fokusira na Srebrenicu“, rekao je Nice.
Bivši haški tužilac koji je vodio predmet protiv Slobodana Miloševića kaže da je „na osnovu utvrđenih činjenica moguće vidjeti koliko se lako neprijateljstvo među grupama, u ovom slučaju između republika ili njihovih dijelova koji su nastojali mijenjati granice, može pretvoriti u zlu namjeru, zločinačku namjeru pa čak i genocidnu namjeru ljudi, od vrha do dna vojnog i političkog komandnog lanca“.
„To, međutim, ne donosi ništa bitno novo međunarodnom humanitarnom pravu, koje je već bilo dobro utemeljeno“, smatra Nice.
Radio Slobodna Evropa: Za početak, koje vam misli prolaze kroz glavu sada nakon smrti Ratka Mladića tokom izdržavanja zatvorske kazne?
Geoffrey Nice: Moja je prva misao bila da je umro i da je priča na neki način završena, premda je zapravo završila još prije dosta vremena.
Pravo je takvo kakvo jeste i to je činjenica.
Ipak, postoji jedan važan aspekt koji proizlazi iz Mladićeve smrti, a o kojem bi neke države trebale razmisliti: Kako je Mladić 10. i 11. jula 1995. znao da može ući u Srebrenicu i učiniti ono što je učinio?
Nisam siguran da je to ikada bilo predmet konačnog i nedvosmislenog zaključka, premda postoji mnogo dokaza koji upućuju barem na dio vjerovatno relevantne pozadine događaja.
Ti su dokazi javno dostupni na različitim mjestima, ali s protokom vremena nikada nisu sistemski povezani i stavljeni u središte pažnje.
Krajem maja 1995. francuski predsjednik Jacques Chirac i britanski premijer John Major zatražili su od američkog predsjednika Billa Clintona da pristane na to da se zračne snage ne upotrijebe za spašavanje Srebrenice.
Clintonov najuži tim prihvatio je taj prijedlog u nedjelju, 28. maja. Riječ je o onome što se nazivalo „tihim dogovorom“, odnosno tajnim sporazumom.
Takav pristup odbrani Srebrenice nije prenesen nizozemskim vojnicima koji su ondje bili raspoređeni, niti bosanskim Muslimanima.
Pitanje na koje je Mladić možda mogao dati odgovor, a možda ga je već dao nekome drugome, ne znam, jeste: Kako je znao da može učiniti ono što je učinio?
Moguće je više objašnjenja: obavještajni podaci, vlastita procjena situacije ili čak informacija koju mu je prenio neko sa Zapada.
Srebrenica: Genocid u tri čina
Sada je vjerovatnoća da će to pitanje biti u potpunosti rasvijetljeno nešto manja jer njega [Mladića] više nije moguće pitati.
Ostaje nadati se da istina ipak neće biti izgubljena.
„Poticanja javnosti na emotivnu, zapaljivu reakciju“
RSE: Trideset godina nakon rata Bosna i Hercegovina i dalje je duboko podijeljena, a jasno je da će Mladićeva smrt u različitim zajednicama biti dočekana na sasvim različite načine. Čelnik najveće stranke u Republici Srpskoj Milorad Dodik odmah je izjavio da je „Mladić ubijen“. Upućuje li to na neuspjeh međunarodne pravde kakvu je provodio Haški sud?
Nice: To prije svega pokazuje postojanost snažno ukorijenjenih stavova, koji mogu biti i pristrasni. Takvim tvrdnjama ne moramo pridavati veliku pažnju, pa niti ikakvu, osim ako nisu potkrijepljene dokazima.
Dakle, kakve dokaze Milorad Dodik ima za tvrdnju da je Mladić ubijen?
Znamo da su postojali zahtjevi za njegovo puštanje na slobodu zbog zdravstvenog stanja. Imajući u vidu težinu zločina za koje je osuđen, i to s pravom osuđen, mislim da nema mnogo prostora za prigovore na činjenicu da je premješten na liječenje, čini mi se, u bolnicu UN-a.
Stoga je tvrdnja da je ubijen samo pokušaj poticanja javnosti na emotivnu, zapaljivu reakciju, što je možda relativno lako postići ako se obraćate publici koja već ima snažno ukorijenjene predrasude.
Treba se prisjetiti da su prije više od 25 godina mnogi Srbi i stanovnici Republike Srpske vjerovali da je Srebrenica u potpunosti izmišljena.
Potom je tokom suđenja Slobodanu Miloševiću prikazan dio snimka, a kasnije i cijeli snimak koji prikazuje ubistvo šestorice vrlo mladih mladića u Trnovu, koje su počinili pripadnici „Škorpiona“, jedinice koja je odgovarala srpskom komandnom lancu.
Nakon toga mišljenje se promijenilo. Ljudi su počeli prihvatati da je Srebrenica zaista bila masakr za koji je odgovornost snosila Srbija.
Jedan od vodećih srbijanskih političara učestvovao je i na komemoraciji u Srebrenici 2015. godine, mislim da je riječ bila o tadašnjem predsjedniku ili premijeru Srbije.
Zato ne mislim da nas takvi stavovi iz Srbije trebaju iznenaditi, uznemiriti ili zabrinuti, osim ako postoje dokazi koji ih podupiru. A koliko je meni poznato, takvih dokaza trenutno nema.
RSE: Koliko je opasno kada političari pokušavaju reinterpretirati događaje koji su već bili predmet pravosnažnih sudskih odluka?
Nice: Mislim da je to prije svega pitanje za ljude iz same regije.
Ja sam autsajder, Englez. Volio bih da sam nešto više od toga, ali to je jednostavno tako.
Razumijevanje ranjivosti pojedinih područja bivše Jugoslavije i procjena mogućih posljedica takvih pojava pitanja su o kojima je bolje razgovarati s ljudima iz zemalja kojih se to neposredno tiče ili iz susjednih država.
Ne želim izlaziti izvan granica vlastite stručnosti.
Haški sud „neprocjenjiv izvor za historičare“
RSE: Ako bi Haški sud za 50 godina bio zapamćen samo po jednoj stvari, biste li željeli da ga se pamti po kažnjavanju počinilaca ili po ostavljanju nasljeđa istine koje politika više ne može izbrisati?
Nice: Ako bih morao birati između te dvije mogućnosti, mnogo bi mi važnije bilo da ostane pouzdan i vjerodostojan zapis.
Mi koji smo vodili sudske postupke, uprkos velikim teškoćama i ponekad političkim pritiscima izvana, nastojali smo uvijek ostaviti čist i vjerodostojan dokazni materijal, nezavisno od pritisaka.
Iako su sudije uvijek govorile da nisu ondje kako bi pisale historiju, znale su da upravo to u određenom smislu čine.
U tom je pogledu Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) neprocjenjiv izvor za historičare zbog ogromne količine detaljne dokumentacije koju je prikupio.
Ti su zapisi već danas dostupni za pretraživanje standardnim računarskim alatima, a razvojem umjetne inteligencije postajat će još pristupačniji istraživačima koji će, nadam se, taj zapis smatrati pouzdanim.
Kažnjavanje počinilaca potpuno je odvojen element svakog pravosudnog mehanizma. Njegova je vrijednost neizvjesna i malo je vjerovatno da ono može odvratiti sljedećeg ratnog zločinca.
Istrage, a možda i sami sudski postupci koji otkrivaju istinu, ipak bi mogli spriječiti neke ljude da počine ratne zločine.
RSE: Može li sudska presuda sama po sebi promijeniti kolektivno sjećanje ili je njena uloga ograničena na utvrđivanje činjenica?
Nice: Da, presude mogu postati dio kolektivnog sjećanja.
Za običnog građanina, koji možda nema veći interes za politiku osim povremenog izlaska na izbore, jednostavnije je znati, koliko god takvo saznanje bilo pojednostavljeno, da je Mladić osuđen za genocid. Naprimjer.
Ljudi tu informaciju mogu prihvatiti, živjeti s njom i smatrati je pouzdanom.
Međutim, za šire društvene svrhe od same pomoći biračima u razumijevanju te teške prošlosti, mnogo je vredniji detaljni zapis događaja.
Takav detaljan zapis izuzetno je važan, premda će mnogo teže postati dijelom jednostavnog ili pojednostavljenog kolektivnog sjećanja.
Sud kao Haški danas ne bi bio osnovan
RSE: Je li međunarodna pravda danas snažnija nego devedesetih godina ili su politički pritisci na međunarodne institucije veći nego ikad prije?
Nice: Mislim da nema nikakve sumnje da je međunarodni poredak oslabio te da ga je svjesno potkopalo nekoliko ljudi, među kojima su (ruski predsjednik Vladimir) Putin, (predsjednik SAD-a Donald) Trump, a donekle i (predsjednik Kine) Xi Jinping.
Po mom mišljenju, izgledi da međunarodno humanitarno pravo pozitivno utječe na razvoj svijeta znatno su smanjeni.
Ne bismo trebali biti ni suzdržani niti naivni kada govorimo o razlozima zašto se to dogodilo.
To se dogodilo zato što velike države ne žele da ih istražuju, da im sude ili da ih osuđuju male države. Tačnije, njihovi pojedinačni čelnici ne žele biti podložni takvom procesu.
Ne može se tvrditi da Britansko Carstvo u 19. vijeku ne bi postupilo jednako kao Trump da su tada postojale institucije poput Međunarodnog krivičnog suda (ICC) ili Haškog tribunala (ICTY) koje bi istraživale zločine počinjene tokom kolonijalne ekspanzije.
Stvarnost je takva da su djelovali iz onoga što je bilo vidljivo svakome ko je dublje posmatrao situaciju, odlučnosti da pod svaku cijenu očuvaju vlastiti suverenitet i spriječe bilo kakvo zadiranje u njega.
Time su ozbiljno oslabili neposrednu snagu međunarodnog humanitarnog prava.
RSE: Kad bi se danas osnivao novi međunarodni sud po uzoru na Haški tribunal, šta biste u njegovom ustroju promijenili?
Nice: Ne mislim da će takav sud danas biti osnovan.
Trenutno je glavno pitanje hoće li Međunarodni krivični sud (ICC) biti postepeno oslabljen ili čak uništen, kako to priželjkuju neki politički čelnici.
Ipak, budući da ste postavili pitanje, odgovorit ću na njega.
Smatram da svaki novi mehanizam za utvrđivanje odgovornosti za oružane sukobe, pod pretpostavkom da bi ga velike sile dopustile, ne bi nužno trebao slijediti američki, engleski ili australski model suđenja, koji je spor.
Jednako tako, ne bi trebao ni slijediti klasični evropski inkvizitorni model, koji također ima brojne nedostatke, kao što mnogi ljudi znaju.
Mislim da bi zanimljivo i dobrodošlo rješenje bio modernizirani inkvizitorni sistem, prilagođen današnjem vremenu obilježenom ogromnom dostupnošću informacija putem interneta, umjetne inteligencije i drugih tehnologija.
U takvom bi sistemu sudije imale znatno veću ulogu i veća ovlaštenja za efikasno i brzo vođenje postupaka.