Direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić napisao je kolumnu za portal ClashReport, koju vam u cijelosti i bez intervencija prenosimo:
„Jučer sam primio desetine telefonskih poziva.
Zvali su prijatelji. Zvali su drugi preživjeli. Zvali su novinari. Ljude je zanimalo šta mislim, šta osjećam, šta bih rekao o smrti Ratka Mladića.
Istina je da ne znam.
I, što je još važnije, nemam posebnu potrebu da kažem bilo šta o zlu koje je jučer umrlo u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih naroda u Scheveningenu.
Previše sam vremena u životu već proveo govoreći o Ratku Mladiću.
Vidio sam ga u Potočarima 11. jula 1995. Bio sam tamo dok su muškarci i dječaci oko mene odvajani od svojih porodica. Čuo sam kako govori. Gledao sam njegove vojnike. Poznavao sam ljude koji su odvedeni i ubijeni.
Za mene Mladić nikada nije bio apstrakcija. Nikada nije bio samo ime u presudi, fotografija u historijskoj knjizi ili lik u dokumentarnom filmu.
Bio je čovjek kojeg sam vidio vlastitim očima.
Bio je i čovjek koji nije uspio.
To je važno.
Želio je uništiti jedan svijet i ljude koji su u njemu živjeli. Želio je da nestanemo s mjesta na kojima smo generacijama živjeli. Želio je odlučivati ne samo o tome ko će živjeti, a ko umrijeti, nego i o tome ko će imati pravo da se vrati, da pamti, da govori i da pripada.
Nije uspio.
Jučer, dok su me novinari pitali da govorim o njegovoj smrti, radio sam nešto mnogo važnije.
Bio sam kod kuće sa svojim kćerkama.
Pomagao sam im da od raznih sitnica naprave „nakit“. Zajedno smo čitali prije spavanja. Obje sam uspavao.
To je moj odgovor Ratku Mladiću.
Moj život je krenuo dalje.
Moja djeca neće odrastati u istim sjenama u kojima sam ja odrastao.
Neće odrastati vjerujući da neko drugi ima pravo odlučivati pripadaju li negdje. Neće odrastati misleći da za preživljavanje moraju dobiti dozvolu od ljudi koji bi više voljeli da ih nema.
To je ono što ljudi koji su planirali i izvršili genocid nisu uspjeli razumjeti.
Mislili su da određuju budućnost.
Nisu.
Određivali su samo ono što mogu uništiti.
Budućnost je pripadala onima koji su preživjeli.
A preživljavanje, na kraju, nije samo nastavak disanja. To je odbijanje da ljudima koji su vas pokušali uništiti dopustite da određuju uslove vašeg života.
Zato me malo zanima mitologija koja okružuje Mladićevu smrt.
Nije me briga je li umro mirno. Nije me briga o čemu je razmišljao u posljednjim trenucima. Nije me briga je li sebe smatrao herojem, patriotom ili žrtvom.
Osuđen je za genocid i druge zločine. Umro je u zatvoru.
Muškarci i dječaci koje je poslao u smrt nisu dočekali starost.
To je dovoljno.
Ali postoji još jedan razlog zbog kojeg je njegova smrt važna.
Njome s političke scene odlazi jedan od posljednjih velikih živih simbola rata u Bosni i Hercegovini. A time se stvara iskušenje – za novinare, političare i historičare podjednako – da ga pretvore u historijsku ličnost, sigurno smještenu u prošlost.
Tom iskušenju moramo odoljeti.
Ratko Mladić nije nastao ni iz čega.
Nije bio neobjašnjiva neman koja se pojavila u Bosni i Hercegovini, a zatim nestala tri decenije kasnije. Bio je vojni instrument jednog političkog projekta. Djelovao je unutar institucija. Komandovao je vojnicima. Imao je političke nadređene. Imao je podršku. Iza njega je stajao sistem propagande, logistike i moći.
Genocid nije djelo jednog čovjeka.
A činjenica da je jedan od njegovih glavnih počinilaca sada mrtav ne znači da je nestalo sve ono što je povezano s političkim projektom kojem je služio.
Tu Bosna i Hercegovina ostaje drugačija od ugodne verzije historije koju bi mnogi u Evropi radije prihvatili.
Rat nije završen čistim moralnim raspletom.
Počinioci su vojno poraženi, ali politički poredak stvoren ratom u značajnoj mjeri je preživio.
Teritorija je promijenjena.
Stanovništvo je raseljeno.
Mrtvi su pokopani.
A onda je međunarodna zajednica taj rezultat nazvala mirom.
Trideset godina živimo unutar te kontradikcije.
Zato je sjećanje važno.
Ne zato što prošlost treba nas.
Nego zato što budućnost treba nas.
Svaki put kada se negira genocid, svaki put kada se slavi osuđeni ratni zločinac, svaki put kada se od žrtava traži da šute zarad političke stabilnosti, ponovo se ispituje isto osnovno pitanje: imaju li ljudi koji su preživjeli pravo da sami odrede šta im se dogodilo.
Vjerujem da odgovor mora biti potvrdan.
To je ono o čemu se, na kraju, radi u Memorijalnom centru Srebrenica.
To nije svetilište žrtvi.
To je institucija sjećanja, dokaza i djelovanja.
Postoji zato što postoje ljudi koji bi više voljeli da Srebrenica postane neugodna historijska fusnota, umjesto trajne činjenice evropske historije.
To ne smijemo dozvoliti.
Ali ne smijemo dozvoliti ni da sljedeća generacija naslijedi naš strah.
Moje kćerke zaslužuju nešto drugačije od onoga što sam imao ja.
Zaslužuju odrastati znajući šta se dogodilo, a da ne moraju živjeti unutar toga.
Zaslužuju znati imena mrtvih, a da ih njihove smrti ne određuju.
Zaslužuju razumjeti genocid, a da ne vjeruju kako je genocid njihova sudbina.
I zaslužuju znati da, kada historija postavi prijetnju na horizont, ne moraju čekati da ih neko drugi spasi.
To je možda najvažnija lekcija koju sam naučio preživjevši Srebrenicu.
Međunarodna zajednica nas je iznevjerila.
Institucije su nas iznevjerile.
Ljudi koji su imali moć donosili su odluke o našim životima dok smo mi imali gotovo nikakvu kontrolu nad vlastitom sudbinom.
Nemam namjeru učiti svoju djecu da svijet tako funkcioniše.
Sljedeći put kada se neko poput Ratka Mladića pojavi na horizontu, prepoznat ćemo ga.
Prepoznat ćemo jezik.
Prepoznat ćemo mehanizme.
Prepoznat ćemo trenutak kada dehumanizacija postane politika.
I nećemo čekati ničiju dozvolu da branimo sebe, svoja prava, svoje institucije, svoju historiju i svoju budućnost.
Ne kroz osvetu.
Kroz vlastito djelovanje.
Kroz organizaciju.
Kroz sjećanje.
Kroz pravo.
Kroz politiku.
Kroz tvrdoglavo odbijanje da nestanemo.
Ratko Mladić je mrtav.
Ja sam još ovdje.
Moje kćerke su ovdje.
I to je dio njegove priče koji mi je najvažniji.“