Pravo na život, zaštićeno člankom 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Protokolom 6. o ukidanju smrtne kazne u mirnodopskim uvjetima, te Protokolom broj 13. o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima, jedno je od temeljnih prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te se kršenje tog prava smatra najtežom povrjedom Konvencije. U Republici Hrvatskoj zaštita ovog prava leži na tijelima kaznenog progona: policiji, državnom odvjetništvu i nadasve, redovnim sudovima, kako onima koji vode kazneni postupak u prvom stupnju, tako i onima koji odlučuju o žalbama protiv prvostupanjskih presuda ili o izvanrednim pravnim lijekovima dopuštenim u kontekstu kaznenopravnih pitanja.
Iako je ovo pravo zaštićeno Ustavom, radi formalnog ograničenja podnošenja ustavnih tužbi Ustavni sud rijetko će biti u prilici razmatrati pritužbe koje se odnose na povrjedu prava na život. Radi zaštite prava na život, države ugovornice Konvencije, obvezne su zaštiti svakoga pod svojom nadležnošću od lišenja života, kako od strane državnih agenata, tako i od strane privatnih osoba. Pri tome su države dužne poduzeti razne preventivne mjere kako do lišenja života ne bi došlo, a u slučaju da do njega ipak dođe, države su dužne poduzeti niz mjera koje moraju biti usmjerene na sankcioniranje kršenja prava na život. Zaštita prava na život uključuje materijalni i procesni aspekt zaštite.
U materijalnopravnom smislu potrebno je utvrditi u kojim je okolnostima došlo do kršenja prava na život te je li država odgovorna za lišenje života neke osobe ili pokušaj lišenja života neke osobe. U procesnom aspektu zaštite prava na život utvrđuje se jesu li državna tijela, nakon što su na bilo koji način saznala za lišenje života neke osobe uporabom sile, poduzela sve potrebno radi remediranja te situacije: provela odgovarajuću istragu usmjerenu na rasvjetljavanje svih okolnosti predmetnog događaja i identifikaciju počinitelja, te ukoliko je počinitelj otkriven je li protiv njega proveden odgovarajući postupak (u pravilu to mora biti kazneni postupak), te je li počinitelj razmjerno kažnjen ili je prema njemu primjerena neka druga odgovarajuća mjera.
Derogiranje ljudskih prava na bh. način
U Bosni i Hercegovini sve može. I kad se hoće. Ako se neće onda i ne može. Najbliži slučajevi koji svjedoče ovoj rečenici su upravo:
“Slučaj Memić”
“Slučaj Dragičević”
Višegodišnji pokušaji pravosudnih i policijskih institucija da utvrde uzrok smrti mladića, Dženana Memića iz Sarajeva i Davida Dragičevića iz Banje Luke, nisu dali rezultate, zbog čega je slučaj preuzelo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (BiH).
“Svi dokazi, ovi koje sad Tužilaštvo BiH koristi, svih 166 dokaza u optužnici protiv ovih pet lica i manje više svi svjedoci, su ili saslušani ili bilo poznati Kantonalnom tužilaštvu, a iz razumljivih razloga, ako zataškavate ubistvo, onda ne idete putem rasvjetljavanja ubistva, nego idete putem zataškavanja ubistva”, kaže Feraget.
Sa drugim slučajem ubistva mladića nije ništa bolje
Ustavni sud BiH je 23. juna utvrdio da su Davoru Dragičeviću, ocu stradalog Davida Dragičevića, povrijeđena ljudska prava i osnovne slobode garantovane Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Apelaciju je podnio prije dvije godine advokat Feraget, koji zastupa i ovu porodicu.
“Ustavni sud je usvojio moju apelaciju i na taj način sam anulirao sve ono što su radili u Banjaluci prethodne tri godine”, rekao je Feraget.
Nakon odluke Ustaanog suda, Davor Dragičević, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) istakao je kako su time “konačno otvorena sva vrata’ za istragu o smrti njegovog sina”.
Sve prezentovane devijacije bh. vlasti prosječan komentator društvenih mreža može veoma lako relativizirati pozivanjem na postdejtonsku stvarnost odnosno da sve izneseno živimo već 25 godina, ali time ne relativizira i činjenicu da širom Bosne i Hercegovine ima, u još uvijek dovoljnom broju, sposobnih i hrabrih doktora, poštenih i marljivih državnih službenika, slobodomislećih profesora, profesionalnih i nezavisnih novinara, dobrih i vrijednih radnika, kreativnih i hrabrih civilnih aktivista, aktivnih i solidarnih građana, u konačnici i poštenih političara i ministara, i posvećenih dužnosnika brojnih međunarodnih organizacija i institucija koji koriste svoje mandate i reaguju, da od Bosne i Hercegovine prave civilizirano i demokratsko društvo i državu blagostanja za sve njene građane.
Za početak svi treba da se zamislimo nad cijelom ovom situacijom, a zatim i reagujemo.