Fenomen rodne nejednakosti na tržištu rada nije prepoznat kao jedna od glavnih tema u diskusiji javnih politika u BiH. Uprkos društvenoj i znanstvenoj aktuelnosti teme ekonomske pozicije žene u današnjoj BiH, njenoj lukrativnosti, akademska istraživanja o ovom pitanju više su nego oskudna. Tragajući za (naučnim) odgovorom na pitanje o tome da li su pad socijalizma, rat i postratna tranzicija potkopali rodnu jednakost na tržištu rada u BiH, prezentirano istraživanje, proizišlo iz nepretenciozne zamisli o kvalitativnom istraživanju percepcije žena o njihovoj poziciji na tržištu rada, predstavlja skromni naučni doprinos borbi za jednakost šansi/mogućnosti savremene bosanske žene.
Zašto žene u Bosni i Hercegovini imaju ograničen pristup tržištu rada? Zašto čine većinu nezaposlenog radno sposobnog stanovništva? Jesu li stereotipne rodne uloge jedini određujući faktor prilikom izbora zanimanja i zapošljavanja? Jesu li žene ugroženije od drugih? Je li rat uticao na porast stope nezaposlenosti žena? Je li sprečavanje diskriminacije po osnovu spola u zapošljavanju problem kojim se treba sistemski baviti ili se radi o marginalnoj pojavi i individualnim događajima? Zašto su ženama ograničeni pristupi poduzetničkim kreditima? Zašto nemaju imovine na svom imenu koja bi služila kao sredstvo osiguranja kredita?
Više od 60 posto žena u BiH nezaposleno, većina brine o porodici
Žene zbog brige o porodici i obavljanja kućnih poslova imaju pet puta manje vremena za odmor, lični i profesionalni napredak i usavršavanje, kao i za učestvovanje u društvenim aktivnostima, između ostalog i u politici.
Samra Filipović-Hadžiabdić, direktorica Agencije za ravnopravnost spolova pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, navela je podatke istraživanja koji pokazuju da 95 posto žena koje ne učestvuju na tržištu rada obavljaju sve ili većinu kućanskih poslova same, a 81 posto žena obavlja sve ili većinu poslova vezano za brigu o djeci.To znači, dodala je, da utroše pet puta više vremena na kućanske poslove od njihovih partnera koji većinom obavljaju povremene kućanske poslove kao što je krečenje, rad u bašti ili plaćanje računa.
“Žene imaju pet puta manje vremena za odmor, lični i profesionalni napredak i usavršavanje kao i za učestvovanje u društvenim aktivnostima, pa i u politici. I onda se pitamo zašto nemamo žena u bh. politici”, naglasila je Filipović-Hadžiabdić, dodajući da se i žene zbog brige o članovima porodice suočavaju i sa većim stresom, te da je 17 posto njih moralo odustati od karijere, 17 posto je radilo skraćeno radno vrijeme, a 17 posto je prekinulo radni odnos i odustajalo od stručnog usavršavanje i poslovnog putovanja”.
Za Filipović-Hadžiabdić radi se o pitanju koje će se morati rješavati i zbog integracije u Evropsku uniju.
Bosna i Hercegovina je usvojila i ratifikovala niz međunarodnih dokumenata, donijela politike, strateške dokumente i zakone za sprječavanje diskriminacije žena. Može se reći da je zakonski okvir u većem dijelu usklađen sa međunarodnim standardima i da postoji politička spremnost BiH vlasti za potpunom harmonizacijom zakona sa međunarodnim standardima. Međutim i pored usvojenih međunarodnih dokumenata, domaćih politika i zakona, prava žena se krše u svim oblastima (obrazovanje, rad i zapošljavanje, zdravstvena i socijalna zaštita, političko djelovanje, odlučivanje i upravljanje) bez tendencije poboljšanja, godinama nakon donešenih planova i uspostavljenih mehanizama zaštite.
Uspostavljeni zakonski okvir i institucionalni mehanizmi za zaštitu žena od diskriminacije su generalno neefikasni u zaštiti, a što se ogleda kroz:
– nepostojaje političkih i finansijskih odluka i poteza vlasti, primarno vlada entiteta i
kantona, koji će osigurati sprovođenje zakona u djelo i osigurati ravnopravan položaj
žena u bh. društvu;
– nepostojanje sistema odgovornosti u izvršnoj vlasti za provođenje federalnih zakona
na kantonalnim nivoima vlasti;
– neefikasno djelovanje institucionalnih mehanizama za zaštitu (neefikasno provođenje
sudskih odluka, nepoštivanje preporuka Institucije ombudsmena, nedovoljan utjecaj
Agencije za ravnopravnost spolova BiH i entitetskih gender centara na sprovođenje
politika i zakona u praksi);
– propuštanje države u donošenju, a naročito praćenju sprovođenja mjera pozitivne
diskriminacije;
– nepostojanje efikasnog i kontinuiranog informisanja žena i javnosti o pravima žena,
mehanizmima zaštite, promociji ravnopravnosti, nediskriminacije i borbi protiv
stereotipa;
– nedovoljan broj građanski tužbi od strane žena za kršenje prava i diskriminaciju u
svim oblastima rada i života, dijelom zbog nepoznavanja mogućnosti zaštite, a
dijelom zbog nepovjerenja u sistem pravosuđa.
Važan indikator položaja žena i muškaraca na tržištu rada predstavlja nivo plaćenosti za obavljanje istoga posla. Ovi pokazatelji na nivou razvijenih zemalja iskazuju se vrijednostima tzv. jaza u zaradama muškaraca i žena, pri čemu se ta vrijednost izračunava kao udio prosječnog mjesečnog bruto prihoda zaposlene žene u prosječnom mjesečnom bruto prihodu zaposlenog muškarca. U službenim statistikama tržišta rada u BiH „rodni jaz“ se također ne spominje, niti se ovaj indikator izračunava, iako je njegovo postojanje u praksi potvrdilo prvo istraživanje o razlikama u plaćama žena i muškaraca u BiH, pod naslovom “Gender gap in BiH incomes“, koje je 2007. godine uz podršku UNDP-ja, sprovela Agencije za ravnopravnost spolova BiH. Ovim istraživanjem je utvrđeno postojanje rodne razlike u zaradama muškaraca i žena u svim platnim razredima, izuzev u najvišem (preko 2.500 KM) i najnižem (200 KM) platnom razredu.
Budući da muškarci i žene biraju svoje puteve kroz karijeru po faktorima ovisnima o spolu, odlučujući trenuci zaslužuju dodatnu pozornost s obzirom na njihove dugoročne posljedice. Najveći dio jaza plaća između spolova izazvan je zajednički edukacijom, izborom zanimanja i sektorom rada. Uzmite u obzir i ovo: posao s nepunim radnim vremenom možda neće puno utjecati na satnicu, ali uvijek rezultira manjom zaradom na kraju mjeseca.