Novinar, urednik, borac za ljudska i prava novinara, ali prije svega dobar i pažljiv sin, otac, deda, prijatelj, neprevaziđeni šarmer. Otišao je Muhamed Braco Džemidžić
U ponedjeljak 15. aprila u 1 sat i 45 minuta ćemo na sarajevskom groblju Bare sahraniti Muhameda Bracu Džemidžića, dugogodišnjeg novinara, beskompromisnog borca za ljudska prava, jednog od osnivača Udruženja BH Novinara, trenera za novinarstvo u Irex ProMedia…, dobrog druga i toplu ljudsku podršku, ali prije svega sina, oca, dedu, prijatelja, druga, neprevaziđenog šarmera.
Odlazi prerano, prije nego se nauživao u svojoj unučadi Ediju i Dunji.
Bože, kako im se radovao kako se koje rađalo. S Edijem je igrao fudbal koji je njegova cjeloživotna ljubav, ali Dunja je imala posebno mjesto u Bracinom srcu.
Evo kako se jedan od njegovih prijatelja sjeća Brace:
“Dobar, bolji, Braco. Kad ti zafali normalan, ljudski razgovor, da te neko (sa)sluša, razumije i oraspoloži – zovi Cobera. Ako si se poželio pravog akšamluka, bez teških tema, galame, pametovanja i šupljih priča – nema boljeg društva od Brace. Ako ti se u gluho doba, kad se prelomi „Oslobođenje“, od ponoći do zore, početkom teške ratne 1994. godine, sve skupi i ne znaš šta bi od sebe, onda u razrušenoj zgradi u Nedžarićima, uz smotak cigareta (popularni WBR), ponovo spoznaš smisao života i njegovu ljepotu čak i u najgorim vremenima – Muhamedova lagana priča i tada dođe kao najbolji mehlem. Kad radiš s urednikom Džemidžićem, posao je mnogo lakši i jednostavniji – znaš da nema greške i da su najkompliciraniji i najzahtjevniji novinarski izazovi riješeni na profesionalan način. Igraš li s njim mali fudbal (a pogotovo ako nije u tvom timu), siguran si da će gristi kao da je Liga prvaka. Ako je pozitiv dobar, komparativ bolji, superlativ je – Braco.”
Prije penzije i unučadi Braco je dvadesetak godina radio u Oslobođenju, uglavnom u sportskoj redakciji, pa kao urednik u nedjeljnicima ili sedmičnicima Nedjelja i Svijet i kolege koje su imale sreću da im bude urednik kažu da „nije bilo boljeg“.
“Ti pošalješ tekst, a on te pozove za svoj sto, donese ti stolicu, sve to uz par šala i toplih pitanja o tome kako si i kako ide u životu, potom kad sjedneš – otvori tekst i tebi se, i ne htijući, otvore sva slaba mjesta u tekstu, sve znaš gdje si pogriješila. Bio je čudo već samom svojom prisutnošću” – pričala je jedna novinarka.
Iz novina ili medija je otišao u Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, ali i tamo je pratio kršenja prava novinara i novinarki i medija.
Vjerovatno su sada, dok ga ispraćamo, mnogi odahnuli jer je zauvijek zatvorena njegova bilježnica u koju je pohranjivao novinarske bisere u kojima je red informacija bio apsolutno pogrešan ili naslov promašen i slično.
Rad u Helsinškom komitetu pokazaće njegovu stvarnu hrabrost kroz stotine izvještaja, upiranja prstom u probleme povratnika, žena, djece, ali i jedna od najhrabrijih aktivističkih akcija u posljeratnoj BiH – zaštita prava takozvane Alžirske grupe koja je izručena u američki zatvor Gvantanamo – Srđan Dizdarević, Braco, Branka Inić, Živica Abadžić… cijela ekipa oko Helsinškog bila je beskompromisna u zaštiti prava te grupe i borbi pritiv izručenja.
Posljedice su svi trpili sedmicama kasnije.
Ipak, njegovi saradnici pričaju da je više vremena mogao izdražati pod vodom nego u nekoj kancelariji. Kada napušta radno mjesto pospremi sto kao da se nikada neće vratiti, a njegove baze u Sarajevu su bile kafana kod Džeme i Šahovski klub.
Van Sarajeva to su bile oaza na Pelješcu sa Zlatkom Dizdarevićem ili s njegovom Vesnom na Šolti kod njihovih imenjaka Vesne i Brace.
Imao je nevjerovatan osjećaj za granicu između posla i kafane. Jednom ga je jedna mlađa koleginica pitala da li poznaje nekog čovjeka koji je njegov drug iz kafane, a njoj bio zanimljiv za nekakav istraživački tekst. Šeretski s osmjehom na koji se ne možeš naljutiti pitao je: „Što će ti, je l’ da ga pohvališ u novinama?„ i okrenu glavu što je značilo kraj razgovora na tu temu.
Bracin ispraćaj ili sahrana neće biti kraj jer nikada nećemo prestati prepričavati zgode s njim.
Piše Interview.ba.