Trilogija
Prije 50 godina, u aprilu 1970, usred bolnog razdora sa svojim kolegama iz “the Beatles” i u potpunoj tajnosti od njih i od cijelog svijeta, Paul McCartney u studiju opremljenom u svojoj londonskoj kući svirajući sve instrumente , snimio je svoj prvi samostalni album. Album, nazvan jednostavno McCartney, bio je konačna slamka koja je dovela do raspada sjajnog benda.
Deset godina kasnije, 1980. godine, McCartney je rasformirao svoj bend Wings i, u znak sjećanja na kraj druge faze svoje muzičke karijere i svog života, ponovo sjeo u svoj matični studio i opet, u istoj potpunoj samoći, svirajući sve instrumente, snimio isti u punom smislu te riječi, solo album koji je dobio – uzastopno s prvim – ime McCartney II.
u punom smislu te riječi, solo album koji je dobio – uzastopno s prvim – isto lakonsko ime McCartney II.
Oba su albuma bila, ako ne odbacivanje dosadašnjeg iskustva glazbenika, onda sigurno radikalni odmak od njega.
McCartney je sa svojim naglašeno “samonapravljenim” zvukom, namjerno jednostavnim aranžmanima i temama kućne udobnosti i nekomplicirane porodične sreće bio totalna suprotnost kako bujnom luksuzu instrumentalnih aranžmana pokojnih Beatlesa, tako i psihodelično-nadrealnoj temi Sgt-a.
McCartney II se radikalno odmaknuo od lirične jednostavnosti i melodičnosti Wingsa i okrenuo se novotalasnoj elektronici, post-punk diskoteci, krautrocku i ostalim čudnim u to vrijeme još prilično eksperimentalnim zvukovima, koji su tek jačali.
Oba su albuma dobila prilično dobru dobrodošlicu tijekom objavljivanja, a oba su od tada postala predmetom kultnog obožavanja, djela u kojima je njihov autor odstupio od svog instinktivnog i svojstvenog komercijalnog stila i prepustio se neobuzdanom eksperimentiranju.
McCartney se smatra pretečom i modelom indie i lo-fi stilova koji su postali popularni 70-ih. A pjesme iz McCartneya II, posebno žustre, popraćene monotonim elektroničkim ritmom, i do danas su ostale omiljene u plesnim klubovima.
Prošlo je 10 godina između McCartneya i McCartneya II. Između McCartneya II i McCartneya III – četrdeset. Ove četiri decenije smjestile su se na desetke albuma, uključujući klasičnu, elektroničku, pa čak i tehno muziku.
Za razliku od 1970. i 1980., McCartney ne raspušta svoj trenutni projekat 2020. godine. Odakle potreba ili želja da se vrati starom i dugo neiskorištenom formatu – čisto solo album snimljen sam, format koji je muzičaru omogućio da novom albumu da ime koje ga povezuje s dva stara djela?
“Rockdown”
“Uobičajena stvar u stvaranju ova tri albuma je da i sada, kao i 1970. i 1980. godine, odjednom imam puno slobodnog vremena. A kad imam slobodnog vremena, šta mogu učiniti s tim? Pisati pjesme i snimati muziku.” Objašnjava McCartney.
Nije planirao izdati album 2020. godine. Godina je bila prepuna svakodnevnih turneja i festivalskih nastupa, što je kulminiralo njegovim glavnim nastupom u legendarnom Glastonburyju u junu.
Međutim, pojavila se pandemija i uslijedio “rockdown”, kako to ironično naziva Sir Paul.
“Sve se dogodilo gotovo slučajno”, priča on o McCartneyju III. “Živio sam mirno u karanteni na svojoj farmi i svakodnevno radio u studiju. Morao sam snimiti malo muzike za film. Prilično sam brzo završio i počeo sam iskopavati neke skice pjesama koje sam nakupio i na melodiju stavljao jedan za drugim instrumente, tako da samo za sebe, čak ni ne pomišljajući da bi sve to moglo prerasti u album. I na kraju mi je odjednom sinulo: “Čekaj malo, ovo je album McCartneya. Sviram ovdje sve instrumente, baš kao što sam to radio i na McCartneyu I i McCartneyu II. “Dakle, bez ikakve namjere ili plana, ovaj album je rastao.”
McCartney i McCartney III imaju još jednu zajedničku stvar, još jedan važan kontinuitet. Ako su prvi album ukrašavale fotografije njegove supruge Linde, a sadašnji – fotografije njegove kćeri Marije koja je krenula stopama svoje majke i koja je također postala profesionalni fotograf. 1970. godine još nije imala godinu dana, a jedna od videa McCartney III otvara se snimkama na kojima Paul skriva bebu Mary negdje u dubini svoje bunde.
Neke fotografije snimio je nećak Sir Paula Sonny McCartney, a naslovnica albuma – kocka sa simboličnom trojkom koja stoji u neizvjesnoj ravnoteži na uglu – djelo je poznatog američkog pop umjetnika Eda Rusche.
Muzika
Izvor, početna tačka albuma, bili su skice za pjesmu Winter Bird – When Winter Comes, napravljene davnih 1990-ih s producentom Beatlesa Georgeom Martinom. Tipično McCartneyjeva balada u duhu McCartneya I, ne samo da zatvara album, već je i dala poticaj otvaranju Long Tailed Winter Bird – ritmički pulsirajuće, uglavnom instrumentalne pjesme u duhu McCartneya II.
Već ove dvije pjesme, koje su nastale iz istog izvora, ali toliko različito uokviruju album, daju ideju o njegovoj glazbenoj raznolikosti.
Između njih je desetak najrazličitijih pjesama u pogledu teme, zvuka i raspoloženja. Tu je portret ekscentričnog toaleta Lil, koji odjekuje ne manje ekscentričnom Polythene Pam s ulice Abbey Road, i satirični Pretty Boys – glazbeni prikaz dječaka, poput mladih Beatlesa, koji su postali predmet stalne pažnje fotografa i Seize the Day koji podsjeća na Silly Love Song iz perioda Wings.
Sliding opčinjava ekstatičnim osjećajem slobode i leta (“Znam da postoje i drugi načini osjećaja slobode, ali to je ono što želim. Kad god pokušam, osjećam se kao da mogu letjeti, letim, klizim kroz zrak.”)
Emocionalno i muzičko središte albuma je monumentalni, osam i pol minuta dubok osjećaj, u kojem se dubina osjećaja i bola (“Znate taj dubok, dubok osjećaj kad volite tako da vam je srce spremno za pucanje”) prenosi kroz duševnu muzičku tkaninu , po svom bogatstvu i inventivnosti usporedivim s najboljim pjesmama McCartneya iz Beatlesa.