Na stranu sve kritike i odličja, ono što ovaj film čini neprolaznim je to što je naprosto prvi i neponovljiv. Bez izlizanih fraza koje treba još koji put da zastraše gledaoce, bez klišeiranih horor momenata, bez preslikavanja već hiljadu puta prežvakanih svjedočanstava o serijskim ubicama i FBI agentima koji su im za petama. Jednostavno: remek-djelo. Kad pomislimo na agente obavještajnih službi, naročito u sferi filma, najvjerovatnije prva asocijacija koja se budi biva Džejms Bond. Do izlaska filma Kad jaganjci utihnu Bond je bio arhetip neustrašivog agenta kojeg želite vidjeti kako u kinima bez po muke hvata negativce i koristi bilo koje metode kako bi ostvario željeni cilj.
Klaris, perspektivna studentica FBI akademije, ne krši nikakva pravila i ne oslanja se na sreću i intuiciju. Ona je inteligentan i posvećen profesionalac koji se drži provjerenih metoda i uspijeva voditi razgovore sa iskusnim serijskim ubicom Hanibalom Lektorom. Međutim, osim što je pametna i spretna, Klaris je, također, i žena. I iako to svakako nije centralna tema filma, kroz lik Klaris Sterling je provučena itekako jasna feministička poruka. Ako posmatramo okolnosti u kojima se Klaris tokom filma nalazi, shvatit ćemo da se neminovno morala mnogo boriti da bi stigla dokle jest ite da bi dobila svoje mjesto na pijedestalu. Ona je žena u poslu koji je mahom preplavljen muškarcima, žena čiji je zadatak da sa zloglasnim kriminalcem razgovara u veoma neprijatnom okruženju (sjetimo se scene u kojoj se susjedni zatvorenik veoma drsko ponio prema njoj kad je prvi put posjetila Hektora), žena kojoj je povjeren najteži zadatak – da uhvati čovjeka koji krvožedno ubija druge žene. Imajući sve ovo u vidu, Klaris je jedinstvena ne samo po tome što je potpuno atipična u moru drugih filmskih agenata nego i po tome što je preskočila svaku prepreku kako bi se dokazala u jednom sasvim drugačijem svijetu. Kao takva, inspirativna je i vrlo je lako poistovjetiti se s njom pri svakom gledanju ovog filma. Džodi Foster je bez sumnje zaslužila Oskara za glavnu žensku ulogu, vješto dočaravši ovu kultnu junakinju.
Težište ovog filmskog klasika se, bez sumnje, zasniva na dijalozima između mlade agentice Klaris i forenzičkog psihologa (kasnije serijskog ubice) Hanibala Lektora. Naime, kako bi Klaris došla do zloglasnog ubice Bufala Bila, mora proći kroz seriju razgovora s Hanibalom, koji posjeduje informacije od ključnog značaja za ovu potjeru. Ipak, elokventni i lucidni Lektor ne da se lako pridobiti jer se služi metodom quid pro quo. U prijevodu, zahtijeva razmjenu informacija – Klaris Hanibala hrani najmračnijim tajnama svog djetinjstva u zamjenu za mali uvid u psihotični um ovog ubice. Tokom ovih razgovora, Sterling Lektoru priča o tragičnoj smrti svog oca, nakon koje je odvedena na farmu na kojoj su se uzgajale ovce, koje je, je li zaista ili halucinativno, često izjutra slušala kako ispuštaju krike nalik na vriske. Ovaj joj se događaj do te mjere urezao u sjećanje da priznaje kako je i dalje ponekad isti zvuci prate. Uprkos tome što je Klaris napomenuto da ne bi trebala nikakve lične informacije dijeliti s Lektorom, ova se igra zagonetanja i odgonetanja ispostavlja kao efektivna. Klaris dolazi do dovoljno neophodnih informacija, s vremenom uspijeva i uhvatiti Bufala Bila, no Lektor u međuvremenu bježi iz bolnice i film se završava čuvenom scenom u kojoj Lektor zove Sterling i pita je:
Reci mi, Klaris, jesu li jaganjci prestali vrištati ?
Svakako da su razgovori između dvoje glavnih aktera ovog filma jedna od stavki zbog kojih je film toliko kvalitetan. Skoro nikada prije ovog filma u jednom ostvarenju nije postojala toliko intenzivna neseksualna konekcija između muškarca i žene. Njihova manipulativna igra i intelektualno-psihološko nadigravanje izazivaju nam žmarce i ostavljaju nas u čudu. Naročito ne treba zaboraviti činjenicu da se maestralni Entoni Hopkins u ulozi Hanibala Lektora u filmu pojavljuje na jedva nešto više od 15 minuta. Ipak, toliko je bilo sasvim dovoljno da vješt glumac kreira pravi šablon za sve naredne jezivo inteligentne, oprezne i zlokobne anti heroje. Također je zanimljivo da su se u sceni u kojoj se Hanibal i Klaris upoznaju zapravo prvi put upoznali i glumci koji ih tumače – Entoni Hopkins i Džodi Foster, što svakako doprinosi neizvjesnosti i uzbuđenju. Kad se dva glavna junaka upoznaju, film odjednom iz detektivskog trilera prelazi u mračnu fantaziju i pravi horor. I najmanji detalj doprinosi zastrašujućem utisku – Hanibalova doktorski bijela odjeća, koja utjeruje dodatni strah u kosti, zatim njegovo istovremeno i snobovsko i jezivo misteriozno postavljanje, a istovremeno i blago uplašene, ali spremne reakcije neiskusne, a ipak snalažljive Sterling.
Sve u svemu, ovaj je dvojac postavio skoro nedostižni filmski standard virtuoznom glumom i ozbiljnom pripremom. Na kraju, odnos između Hanibala i Klaris je zasnovan na stvarnom odnosu između serijskog ubice Teda Bandija i nekadašnjeg detektiva i profesora kriminalistike Roberta Kepela – i to se vidi. Studiozan, a ipak spontan i slobodan pristup filmu (Hopkins je sam odlučio da će njegov lik nositi bijelo) omogućio je da ovaj film bude do te mjere kvalitetan i neponovljiv.
Zašto je film Kad jaganjci utihnu jedinstven?
Ništa u ovom filmu, naprosto, nije očekivano. Svi oni tipični scare-jump momenti po kojima su horor filmovi prepoznatljivi ovdje izostaju. Efekt horora je izgrađen na odnosima među ljudima, na situacijama u kojima se nalaze, na okruženju – ali samo kad je ono u službi pojačavanja nekog već snažnog utiska. Naprimjer, mjesto odvijanja razgovora između Sterling i Lektora – mračna tamnica u podrumu psihijatrijske bolnice – samo dodatno pojačava tenziju koja proizilazi iz varničavih dijaloga dvoje spomenutih. Također, kao što je već rečeno, strukture likova su toliko jedinstvene da mogu služiti samo kao matrica za građenje nekih novih, ali nikada to neće biti isti. Jedna je Klaris i jedan je Hanibal. Jedan je zadivljujuće uzbudljiv odnos između njih dvoje i kao što takav odnos nije na filmskom platnu ostvaren prije, teško će biti ostvaren i sada, barem ne toliko uspješno. Uzimajući sve u obzir, film Kad jaganjci utihnu de facto je zaslužno pobrao nagrade, ali je jednako zaslužno i dalje nepromjenljivo aktuelan među novijom publikom.
Kako se čini, jaganjci ipak još dugo neće prestati vrištati!